Nastali prije 4 godine kao dvojac gitara-bubanj, snimili su demo album naziva
She loves Pablo nakon kojeg slijedi desetak (groupie kaže sramežljivih) koncerata. Zatim slijedi
EP Country home s hitom Ol' Billy, baš za HRT-ov Briljanteen. 2007-e dolazi Hrvoje the basist kada preuzimaju blues, groove i psihodeliju. Di ćeš više?
Album
Mother of all je prljave produkcije, čime stečemo dojam da su i
She loves Pablo i sami 'prljavi'. Dobra strana toga je što će onda uživo vjerojatno sve to zvučati bolje. Navikao sam da albumi sličnog žanra budu malo čišćeg zvuka, ali ako priviknete uši na zvuk šuma možete osjetiti čari Mother of all. (Bojim se prevoditi jer ne znam je li 'majka sviju' ili 'majka svega'. Domagoju, Hrvoju i Leu su prioritet svirke, pa čak i turanje po Europi.
Obilježja ovog benda su: vrlo dobar Domagojev engleski, glas koji se iz muški nježnog glasa na sporim dionicama pretvara u muški glasan ali prigušen glas na refrenu, te pogotovo spore dionice koje nas majstorski prebacuju u neku mistiku - kako kažu, u pustinju. Još samo da su refreni malo osjećajniji, bilo bi to za širu publiku prihvatljivije.
Šećem po pjesmama:
All down: žestoko, stonerski i sporo, pravi 'all down'. Dobar odabir za uvodnu stvar je dobro opisuje što nas čeka. Šteta što nemam lyrics da mogu i to komentirati. Ali, kako već rekoh, odličan engleski zbog kojeg uopće ne sumnjamo da je Domagoj Englez, odaje dojam da su i lyrics-i takvi, originalni, iz zemalja gdje je nastao 'stone'. Zbog prigušenog glasa u refrenu i jake distorzije nemoguće je dokučiti samo slušajući. U ovom slučaju lyrics-e treba pročitati.
Ain't no blossom here sa refrenom 'I ain't dying, no no no no' kreativnija je pjesma sa vokalom ubačenim baš na pravim mjestima. Zbog snažnog vokala zamišljamo vokala kao nekog nabildanog skinjaru, međutim najbolje je pogledati ih uživo da se uvjerimo drugačije. Ova šansona ima Rage against the machine solažu.
Summit nikako ne doseže 'vrh', već dno u smislu brzine, dakle laganica koja se pretvara u žesticu sa zanovijetajućom gitarom i glasom, koliko god glas bio prigušeno dubok. Mistični refren je 'Come to the mountain, i know you like it, come to the mountain, i know you feel again'. Dakle, ambijentalna samouspješnica, za individualce koji čitaje knjige o samouspjehu, ali pritom vjeruju u alternativnu glazbu. ''Inside my mind, i feel the air''.. jel' se tko kada penjao na planinu?
I am the motor napokon uvodi različite dionice basa i solaže, te je zbog toga i lijepog toka pjesme (riff, verse i prijelaz lijepo teku), najzaokruženija pjesma albuma. Zbog toga se u refrenu i proziva famozna Mother of all. Jednostavna pjesma, jednostavna solaža, stone rokenrol!
Over it all je baš 'do it all over again' pjesma, odnosno sve se opet ponavlja ispočetka. Gitara tu stalno miješa duboke tonove, ali završni lagani solo i refren u nizu diskretne su kvalitete, pa se doimaju kao da stvarno ne dolaze s naših prostora.
Sunload se unosi u svoj životni vijek s inovativnom bubnjerskom radnjom, i u tom djelu je i gitara blues-erska. Nameće se kao ambijetalniji hit albuma. She loves Pablu jako dobro idu lagane dionice, i po meni trebali bi ih sve češće i više iskorištavati.
White sands se iz prvog pogleda doima bržom pjesmom, ali u stvari je samo za trunku brža. Tu gitare kao da žude za bržim ritmom, što im Leo ne omogućuje. Pjesma je svejedno zato zanimljiva jer se time odvaja od ostalih, bar netko (gitara i bas) eksperimentiraju nešto brže. Lagani prijelaz je ponovo zadivljujući, završna distorzija je sada ok.
No je još brža i najveselija (drugačijeg stila) od svih ostalih. Sukladno je i kraća 3 puta od svih ostalih. Na 2 minute je razbijena pustinjska monotonost albuma Mother of all, dakle veliko osvježenje za album. SLP ovdje koristi iskorištenu konotaciju 'no' i 'know', ali to ni nije toliko primjetno.
Ol' Billy je sa spomenuta
EPa izdanog prije dvije godine. Puna je energije i 'teži k najvišim brzinama'. Logično je bilo da će njihov prvi televizijski nastup biti upravo promocija ove stvari. Iskače daleko iznad razine albuma, vjerojatno jer zvuči kao da svira QOTSA, a ne 'neki' naš zagrebački bend.
Prvih 6 stvari je dakle sporijeg karaktera, zatim 3 koje sve više ubrzavaju, i sve da se svrši osmominutnom sagom
Slo diesel. Možda bi bilo efektnije da je album i završio sa 'quotsa' stvari Ol' Billy, ali onda bi se samo naglasila ta ogromna razlika i ne bi bio zaokružen album. Ovako ipak je.
Setlista albuma Mother of all (2009, She loves Pablo)
Nota bene: album definitivno nije dobar kad ga prvi put slušate, i ako niste do sada slušali ovakvu glazbu. Svejedno, sljedećeg jutra postaje dobar.
I premda sljedeće ne govori izravno o kakvoći sastava i pjesama te energiji koje već imaju i potencijalno imaju, bend će po mojem proračanstvu ostati širim medijima (od internet-a i glazbenih emisija) anoniman. Svejedno, treba vidjeti što će proizaći iz najavljenoga novog materijala već ove godine. Osobna sugestija je da sviraju ambijentalnu glazbu, dopuste više lutanja gitare od akorada te definitivno da nađu pravu produkciju. Također je moj prijedlog potpuno beznačajan ako Leo, Hrvoje i Domagoj sviraju baš ono što vole i ako ne ciljaju na veće gromade publike.
Sumarna suma je da je zbog monotonosti albuma i nerazlučivosti pjesama najbolje čuti ih uživo pa usporediti. Doslovno mislim da predobro zvuče uživo, jer ovo je baš 'zika za pustit' na zvučnicima od više od dvista watta. Soundspeakeri to ne mogu dočarati, i osjećam kao da slušam jednu te istu doom kompoziciju cijeli CD, tipa simfonija u D molu (sa spuštenom E žicom) u 10 dijelova. Nije da je loša stvar, ali ni Smells like teen spirit ne budem odvrtio više od 2 puta u nizu. Za ekipu super, za doma loše, za auto, e to treba probat', definitivno ne ako žensko upravlja, niti ako prevozite opasni materijal. (Ali za kamiondžije, to je već druga stvar, vi možete:)
Dakle ocjena 6, dok uživo bi se moglo popesti za dva stupnja, što zbog nečiste produkcije albuma, zbog glazbenog stila, a što zbog pjevača koji ne možda već sigurno može prenijeti više energije izravno sa bine. Ovako imamo samo neprestanu nemelodičnu distorziju koja odvaja savršene lagane ambijentalne dijelove. Jedino što neće ići u prilog živoj svirci je činjenica da su stvari sporijeg ritma, no i za tu brzinu postoji publika te zbog toga i svrha.
Konkurencija, ali i zajednička promocija 'stone'-a u Hrvata: Cojones, Stonebride, Good day to die, Umor, Toro..
Idealno za provjeriti bend je
za 2 tjedna koncert u Kset na Wilowanje zajedno sa još tri benda.
ocjena albuma [1-10]: 6
marin // 06/01/2010
PS: Postava albuma:
Domagoj - gitara i vokal
Hrvoje - bas
Leo - bubanj
Izdao: She loves Pablo
Snimio i producirao Marko Kalčić