Crno se predaje plavome nije k'o Alice in Chains, to jest Alice in Chains.

Prije obrade ''po pjesmama'', da vidimo što državni zavod za statistiku kaže o albumu. Prelazak na drugu studio kuću nije promijenio zvuk, to je najbitnije. Bend je uskrsnuo inače kao okupljanje za humanitarni koncert posvećen žrtvama tsunamija u južnoj Aziji 2006. godine. To je onda definitivno rijetka pozitivna posljedica ove vrste katastrofe. Bubnjar Kinney izjavio je: "If we found some other dude, I'd love to move on, write some cool tunes and change the name and go on like that. I don't see continuing as Alice and replacing somebody. ... We're not trying to replace Layne. We want to play these songs one more time, and if it seems like the right thing to do, it'll happen. I don't know how long it will go or where it will take us. It's kind of a tribute to Layne and our fans, the people who love these songs. It's not some 'I'm broke and I need the money' situation. We love playing together." Članovima je očito AIC era ostala preduboko urezana u performans, tako da je logični nastavak bio snimanje albuma, u Foo Fithers studiju u Californiji. O zvuku albuma isti je rekao: ''It's nice to sound like yourself...It's not really that hard, actually. I know people are blown away that we really sound like ourselves, and I understand the apprehension, but it's not really that big a stretch to sound the way that you sound.''

All secrets known stalno počinje i nikako da nas negdje odvede: kao da nas drži u vakuumu, i ne želi da nas gravitacija bilo kojeg tijela privuče k sebi. Skromna, s malo riječi, puna gitarske solistike s druge strane, tko zna di će nas dovesti, na koji planet, još je sve dakle potpuno neizvjesno.

Da razbijem početnu psihodeliju albuma, reći ću odmah da dopuštam i druge intepretacije, svatko kako mu drago. Ja samo sebi dopuštam da izjasnim svoj stav koji smatram relevantan (ali i time još više subjektivniji) jer se radi o osobno najdražem svjetskom izvođaču. Check my brain je o nezdravom životu na kalifornijskom suncu. Uistinu nemam informacije koliko samo vremena provode u državi Kaliforniji, ali budući su ipak sada slavni, vjerojatno im nije strano to geografsko područje. Svakako treba uzeti u obzir i činjenicu da su arheološki nalazi AIC-a i grunge-a u Seattle-u, ali i činjenicu da novi singer Bill DuVall po kosi, tenu i stavu neodoljovio potsjeća na nama odbjeglog Lennya Kravitza, a potonji ima dosta veze sa najslobodnijom i najgospodarskom zemljom Ujedinjenih Američkih Država.

Rif je produljen do maksimuma tako da podsjeća na dodavanje i oddodavanje gasa motora ili motorne pile. U refrenu se prebacimo na surf valove kalifornijskih beskonačnih plaža, dok onda nastavak refrena daje aic specifični završetak. Na taj način održavaju imidž koji držahu u prošlom deceniju. Volim riječi tipa Tears have filled my bones, years expended gone. Dokaz da se doslovno godine troše i prolaze ko babuške s kolačima.

A da napokon i demistificiram značenje drugoga singla, ovo je Cantrell komentirao: ''There's a certain aspect of sarcasm, I guess, being a guy from Seattle who lives in L.A., ex-drug addict who lives in the belly of the beast and doesn't partake, and being totally cool with that...It's like being the bad gambler and living in Vegas. It's right there. It's just the irony of that and a little bit of sarcasm. And it's not putting this place down at all. It's just kind of like, 'Wow, you know, check my brain, wow.''

Last of my kind je metal grunge. Kako ni sam ne ljubim mračnu stranu AIC-a, tako mi se ni ova pjesma ne dopada. Previše metal zvuči u odnosu na ostatak albuma. Inače je pjesma o paklu života na rubu zakona i prisutnog utjecaja droge (i ne, nisam izmislio da je riječ o drogi iz razloga što ne znam što pjesnik pjesmom želi reći:). U tome je i razlika književnih poeta koji uglavnom loču za inspiraciju svojih majstorskih djela, dok muzičari to koriste druge narkotike.

''Posljednji moga kova'' može metaforizirati održavanje na životu autohtonog grunge-a, kaj ne, jer refren ide ''I'm the last one still standing''. Naravno kako kome drago. A može značiti i odsutnost Staley-a, prilikom čega Jerry C. inzistira na nastavku u promociji žanra. U svakom slučaju, ovom pjesmom nadodaju se na tamne i žestoke pjesme iz svoje arhive.

Your decision je o Layneu, ako prethodna nije bila. U izravnom obraćanju, tvoja odluka da napustiš svijet, lažeš o odbacivanju droge, vatri koja i dan danas peče, odabireš puta niz brdo, zarazna bol te crni iznutra, sve je to tvoja odluka. U stilu laganih zaraznih AIC poema, how can they get it wrong? Definitivno diže ocjenu albumu, čak i ako niste emo. lol heh ftw. Motiv crnila ovim albumom bi se trebao preliti u plavu. A looking in view, jedina pjesma koju su svi članovi izmislili, izgleda ispadne i nužno najfora. Kao i na cijelom Black gives way to blue, vrlo je snažna dvostruka riff gitara + bas koji također većinom podupire riff.

Da čujemo view od Gitarista: ''The song basically speaks to any number of things that keep you balled up inside. A cell of our own making with an unlocked door that we choose to remain in. Focusing our attention inward instead of reaching out to a much larger world. I think this is common to us all. It's funny how hard we fight to hang on to a bone we can't pull through a hole in the fence, or how difficult it is to put down the bag of bricks and move on.'' No need for further clarification, samo neki tehnični detalji: službeni prvi singl albuma, dakle prva pjesma u zadnjih 10 godina, a službeno izašao u prvoj polovici 2009. 30 june-a.

When the sun rose again ponovno podsjeća na neočekivani obrat u grunge istoriji kada je nakon prežestokog Facelift-a izdan Jar of flies, akustično umirujuće grunge iskustvo.

Acid bubble s druge strane, podsjeća na nešto neugodno, što nikada ne prestaje. A šta reći, fajrundska pjesma gdje samo najsnošljivi obožavatelji dokazuju da su upravo to. Svi ostali se lagano distanciraju. Ma dobro, ova antologijski dugačka pjesma ipak zadržava aic zvuk, ima i svoj nenadani brzi agresivni dio, ali sve u svemu, ništa više od velikog kiselinastog mjehura, koji tek nakon 6:55 s puca, ali samo se nadajte da ne nabasate na nju na koncertu, jer onda mjehurić ima tendenciju rasti, pa se ovisno o volji solista na gitari može protegnuti na dugometražnu gažu desetminutažu. (opaska autora idućeg dana: kad se naviknem na sporoću, Mjehurić od kiseline stvar je koja roka).

Lesson learned je vrlo jednostavna pjesma i savršena za nezahtjevne slušatelje koji vole monotonu kliše pjesmu. Kad se jedva mičeš od alkoola, odlična za motivaciju. Lirika standardno dobra. Nepovezanost albuma se tu lagano osjeti, ali zato zbog svoje hitoidnosti stvar sve popravlja. Jednako kao i Take her out, malo lakši hit.

Take her out uspijeva držati onaj catchy rhythm kroz stihove, ali se u refrenu ne koristi dovoljno tipične aic sofisticiranosti. Ah, nemreš uvijek pogodit. Zanemariš refren, kao i u prethodnoj pjesmi, i ispada all correct -ok.

Private hell koristi prolongaciju refrena do maximuma, te konstantnu distorziju i za mekši dio pjesme (verse), tako da cijela pjesma odzvanja i odzvanja. Čarobno, šta reći. Općenito sam shvatio da Cantrell, inače uživo, izvodi pjesme sve sporije i sporije, što uopće ne zvuči lošije i lošije.

Black gives way to blue plavi je biser albuma. Neću ništa otkriti, samo otvorite bisernu školjku jednim klikom i otvorite uši. Tko rado prima, rado daje. Ova je, navodno, a očito je i bez navoda, za Leina.

ocjena albuma [1-10]: 9

marin // 02/11/2009

PS: izvori: službena strana benda, wiki, lyricsmode.com i vlastita mašta

Ocjena 9 radi prvenstveno Volje benda, a zatim zbog 6 poema epiteta koji krase Black..09.