Bili su mi jedan od najdražih bendova grunge revolucije. Would je naprosto samljela sve koji su joj se htjeli suprotstaviti. Album "Dirt" (1992) zasjeo je uz bok "Nevermind", "Ten" ili "Badmotorfinger", no veliki problemi s drogom pjevača Layne Staleya, vjerojatno su ih usporili u namjeri da pokore svijet. No, nije samo on bio taj koji je u bendu imao probleme. Tijekom promotivne turneje za album, Layne je čak spasio život basisti, Mike Starru, jer se naime, ovaj skoro predozirao. To je skratilo turneju, a Mike je uskoro napustio bend, a zamijenio ga je sadašnji basista Mike Inez. Umro je devetnaest godina kasnije, od sličnih supstanci.

Layne je pak, unatoč problemima, s Alice in Chains, snimio još izvrstan akustični EP "Jar Of Flies" (1994), te album "Alice in Chains" (1995), koji su nam dali "zimzelene" No Excusses, Grind ili Over Now. Od tog albuma pa do Layneyeve smrti 2002, Alice in Chains uglavnom su hibernirali, objavljivali kompilacije hitova, te živjeli na staroj slavi, dok se Layne borio s raznim drogama. Trojac, Cantrell, Kinney i Inez, do 2005 razmišljali su šta će, a onda su počeli nastupati s raznim znanim i neznanim pjevačima, sve dok se na tom mjestu nije pojavio William DuVall. On je dotad pjevao u manjeviše nepoznatim bendovima, a u Alice In Chains se prešvercao prvenstveno zbog vokalne sličnosti s pokojnim Layneom. Da li se DuVall trudi biti sličan ili isti ili mu je to zapravo način pjevanja, teško je reći, no nepobitna je sličnost među njima.

Iako je na početku bilo dogovoreno da DuVall pjeva samo Layneu u čast, kao pjevač Alice in Chains, Cantrell i društvo su dogovorili da će nastaviti pod tim imenom s DuVallom kao glavnim vokalom. Mnogim fanovima se to nije svidjelo, no nisu mogli tu baš ništa, pa su Alice in Chains, nedavno snimili već drugi album s novim vokalom.
I kako to zvuči. Pa da čovjek ne zna da je Layne umro, i da ga je riplejsao netko drugi, moglo bi se progutati da je to isti onaj Layne. Jer sličnost u razvlačenju je preslična. A o muzici ne treba govoriti, jer je ona ista kao što je bila i 1992. Nije se baš ništa promijenilo.



Izdvojio bih, Hollow, kao uvodnu koja nas još jednom želi uvjeriti da se baš ništa nije dogodilo u njihovim životima u tih dvadeset i više godina, zatim naslovnu pjesmu koja se polaganim uvodom prema sredini "otvara" u zlokobnoj igri gitara i bubnjeva pa se na kraju ponovo smiruje, te Breath on a Window koja prikazuje Alice in Chains u jednom ritmičnijem svijetlu, definitivno ne tipičnom za njih.

E sad, meni bi ipak nekako bilo draže da DuVall ima potpuno različiti glas nego prethodnik mu, pa da ne moram cijelo vrijeme uspoređivati i mrštiti se. Jer, moram reći da mi se sviđa album. No…

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 23/07/2013