Gotovo dječačka rukica na omotu koja drži bočicu pilula s natpisom 'mi ne možemo spavati po noći' nije propaganda 'speeda' ili nekog dopinga od kojeg se skače do besvijesti, već jednostavan moto kroz kojeg valjda svi prolaze u pubertetu.

Drugi album mladog slovenskog trija iz Trbovlja posve je logičan nastavak prvijenca iz 2008. Uz mjestimično nekoliko novih umetaka što se tiče većeg melodičnijeg naboja, djelomično slobodnijih improvizacija i sada posve jasnijeg vokala Marka Lavrina koji se od Mark E.Smitha pokušao povremeno odmetnuti u Ian Curtisa, svi ostali parametri su takoreći ostali isti.

Retro zvuk starog new-wavea i post punka ovdje je još jače naglašen sa konotacijama Talking Heads, ranih surferskih The B-52's, a djelomično su prisutne i bas/gitarske linije Gang Of Four, kao i pojačana sklonost ka laganoj eksperimentalizaciji što na prvijencu nije bio slučaj. Album je ponovno kratak (pola sata), te opet donosi same plesne pjesme, a ako ovako nastave, zaključno s idućim albumom imati će taman materijala da odsviraju cjeloviti koncert od sat i pol, a da nitko ne zaspi ili ne ode kući.

Pjesme su razbacali kroz neujednačenu strukturu šarolikosti na melodične (poput posve jednostavne uvodne "La linea", rasplesane "Pedaliranje", "Fallish", humpa-cumpa "Tekoči X"), tipičnih new-waveovskih komada sa prelamanjem gitarskog surfa i synth melodija ("Trubadur", "Kornet"), GO4/ Franz Ferdinand funk-sintagmi ("Katodni monitor"), škole minimalizma Joy Division ("She never lost control"), sve do završne laganije instrumentalne teme u kojoj se pojavljuju sitne primjese psihodelije i eksperimentalnijeg pristupa ("La la la"). Tekstovi su ponovno svi odreda na engleskom jeziku, te se ogledavaju u šturom nabacivanju manje-više poznatih fraza koje su prilagođene tako da se uglavnom rimuju poput 'line - fine, right - fight, sight - bite, nothingness - this mess - impress, ease - please, blanks - pranks'..., ali ponekad imaju i zanimljivu crtu impresije poput pejzažnog socio-društveno eksplicitnog lirskog prikaza u skladbi "Skopje".

Kroz globalno opskurne linije harmoničnih melodija uvijenih u sasvim jednostavni aranžmanski kostur (mora im se priznati dobar rad u pogledu kompaktnosti), WCSAN su nezamjetno napravili koračić naprijed, no kao i u slučaju prvijenca, albumu manjka žešća i 'pojačanija' pjesma, te pravi ultimativni hit koji bi ih bacio dalje od sve više i više bujajuće ex-Yu demo-scene na kojoj ima ovakvih bandova i izvođača napretek (Gregor S., Nerd Smile, Mlijeko, Luft, Turobni Moyer...). To su vjerojatno svjesni i oni sami, pa su album i nazvali 'ajde još koga probudite pa ga povedite sa sobom'. Biti tinejdžer i izlaziti noću na tulume i koncerte pored strogih roditelja nije baš samo tako lako...

Mekana 'radiofriendly' produkcija i zgodne retro new-wave/post-punk pjesmice, no uživo one su izvedene daleko dinamičnije, prljavije i ekspresivnije. Greška drugog albuma?!

Zero bolji album od prvijenca, ništa više.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 14/05/2009