Fantastičan debi album eksperimentalno-psihodeličnog death/grind-metal trojca iz USA koji se upuštaju u fuziju jazza, math-core i još mnoštvo izraza.

Gigan je death/grind-metal trojac iz Tampe na Floridi sa zapadne strane na obali Meksičkog zaljeva (nekih 300 km od Miamia) i napravili su urnebesno zahtjevan tehnički album koji osim standardnih death postulata ima i mnoštvo math/jazz psycho/eksperimentalnih sintagmi.

Osnovani su 2006., a interesantno je da je vođa banda, glavni gitarist i basist Eric Hersemann lijevak. Uz njega, tu su još Randy Piro (gitara, vokal, različiti samplovi) i Danny Ryan (bubnjevi), a za nastupe uživo dovode četvrog člana, Sally Gatesa koji svira bas gitaru. Nemaju nikakvu osobitu biografsku priču, te bi se moglo reći da dolaze na scenu kao samouki majstori koji obožavaju ekstremni metal pomiješan sa grind-core utjecajima. Svoj prvi EP "Footsteps Of Gigan" su objavili 2007. kao d.i.y. izdanje, te su odmah nakon upečatljivih svirki i nastupa dobili ponudu Napalm Records koju, naravno, nisu odbili.

Kada se pogleda ne samo novija, već i scena death metala unazad desetak (pa i više) godina, rijetko koji band se već u samom startu pokaže kao krajnje inovativan koji ne poseže u klasični manirizam brutalnog izraza. S vrlo malo improvizacijskog prostora, Gigan su već na svojem debiju "The Order Of The False Eye" sasjekli bilo kakvu pomisao na nešto što bi moglo zvučiti kao kopija nečega već viđenog i odslušanog. Kroz relativno vrlo kratki album od 40-tak minuta koji prođe u hipu zbog njegove nevjerojatne sprege mnoštva elemenata koji su ravnomjerno spojeni u vrstan koloplet brutalnosti i eksperimentalnih poteza. Od same urnebesne "Undead auditory emanations" koja je puna različitih prevrata ritmova, melodija i riffova koji definitivno izlaze iz okvira klasičnog death/grind core-metal izraza, kao predložak novog stilskog obrasca Gigan su ponudili sjajnu "Occult rites of the Uumpluuy" koja govori o telepatskom prizoru čudnovatih rituala postojanja. Kompozicija u svojem skladnom math-core/jazz metalu ima i sprega eksperimentalnosti, ambijenata, psihodelije, te dionica u kojima uplovljavaju u vrlo melodičan fuzijski splet svega i svačega kao da se pokojni Frank Zappa uhvatio death/grind scene. Čarobno! Ništa lošije ne zvuči niti ostatak albuma - "Still image symphony" uz svoju ritmičku pedaliranu brutalnost donosi i sam band kao od važnih stjegonoša-lučonoša nove metal scene gdje se isprepliće zaista obilje gitarističkih 'scratch' detalja koji su na momente zapetljani poput gordijevog čvora. Nakon nešto lakše i jednostavnije "Imprisioned within duality" koja zvuči više kao spoj math-jazz/noise metala nego li klasičnog deatha, dolazi jedan od vrhunaca albuma "Hiding behind the house of mirrors", pomračena psihodelična tema o čudovištima iz svemira koja ima čak 3 minute dugačak psihodeličan space-rock uvod. Nešto vrlo nalik na kraut-rock, rane eksperimente Kraftwerk i Neu!, onako jednostavno da čovjek ne povjeruje... Ostatak kompozicije (sveukupno 8 minuta) je prilično brutalna sprega melodije, vrlo plesnog ritma, naglih obrata (sympho-metal), psihodeličnih sekvenci i nevjerojatnih urnebesnih spletki. Aranžman je najjednostavnije rečeno podijeljen na nekolicinu vrlo zahtjevnih dionica koje nisu sasvim bliske klasičnom death-metalu i daleko više imaju uporište u eksperimentalnoj i avangardnoj glazbi nego li stilizaciji u koju su utrpani svijesno ili ne. Sjetite se što su Šarlo Akrobata napravili na svojem jedinom albumu "Bistriji ili tuplji čovek biva kad..." (1981, Jugoton) i to pretvorite u urnebesni death/grind, biti će vam jasno. Mi na ovim prostorima nemamo ovakav specijalni i poseban metal band. Imamo Žoambo Žoet Workestrao i još nekolicinu njih, ali oni ne sviraju metal. A kada bi ga poželjeli svirati, tko zna, možda bi upravo ovako zvučali... Produkcija je posve čista, a da nema nabrušenog vokala koji je u pravom death izrazu, ovo bi bila možda i sasvim drugačije okarakterizirana glazba. Metal jest, opaki, opaki... I odličan, inovativan, kreativan i vrlo produhovljen.

Kao bonus skladba koja ne ulazi u opus albuma nalazi se "Untitled" koja je 20 minuta dugačka ekspresivna psihodelična instrumentalna kompozicija sa kraut/space-rock psihodeličnim sintagmama gdje je čitav band u igri, ali na Sonic Youth način. Mnogo eksperimenata i de-kompozicijskih struktura koje definitivno izlaze iz okvira bilo kakvog metala.

Ovo je sasvim nova vrsta metala koja s korijenima ima tek neke podudarnosti. Novi brutalni terror metal, bez ikakve sumnje. I to vrlo inteligentan koji otvara sasvim nove horizonte dajući široki spektar šta se sve u ovome pravcu može ostvariti.

Album je po ocijenama kritičara iz Illionisa svrstan na no.5 najboljih metal albuma godine, a sami članovi su izjavili da im je sljedeća destinacija Europa koju namjeravaju osvojiti. Pa, možda dolutaju i do nas...

Držite fige!!!

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 03/05/2009