Šesti album mračnih kultnih začetnika doom metala čitavu 2008. godinu mi je čamio u mraku police i tek sam ga se sjetio kada sam čistio policu na kojoj se sakupio jednogodišnji nered.

Šteta, album je trebao doživjeti recenziju negdje još u proljeće 2008. netom nakon što je objavljen. Zvanično je objavljen 12.XI 2007., ali nikad nije kasno. Vođa Jus Oborn nema metal vokal, ali ima strašan smisao za pjesme koje su pune horror priča, crne magije i opsjednutosti sa beznađem. Neki ih čak navode i kao stoner-metal band, a niti to nije daleko od istine.

Electric Wizard su krenuli s radom 1993. u nekolicini gradića i sela Dorseta, južne pokrajine u Engleskoj gdje još uvijek živi i radi njihov osnivač Jus Oborn, koji se ponosi sa svojim provincijskim statusom bez obzira što si danas može priuštiti daleko komforniji centar. Primjerice London je svega 100-tinjak km, a Portsmouth 50 km udaljen od njegovog prebivališta. Međutim, sam razvoj banda bitno je cementirao Obornovu poziciju na rodnoj grudi. U samim počecima kao band bili su strahovito frustrirani zbog nezaposlenosti te su mahom svi uzimali pretjerane količine droga, ali su s vremenom kroz brojne eksperimente i proučavanje znanosti otkrili (a i realizirali) vlastite istinske potencijale. U svoju glazbu i liriku utkali su brojne elemente turobnog zvuka Black Sabbath, opčinjenost sa koračnicama sprovoda i mnoštvo jasnih utjecaja horror filmova koje su gutali kao alvu. Tako je s vremenom u njihov svjetonazor ušao nesvakidašnji užitak u kaosu, smrti, olovnoj i teškoj tuzi ljudske rase i morbidnjaštvu, te se bandu s pravom priljepio izraz 'doom' (usud, tegoba, turobnost) koji je vrlo brzo rezultirao metal underground sljedbeništvom po cijelom svijetu. Prva postava koja je činila sastav uz osnivača Jus Oborna (vokal, gitara) bili su Tim Bagshaw (bas) i Mark Greening (bubnjevi) koji su nakon 10 godina zajedničkog rada i 4 studijska albuma napustili sastav i krenuli u novo poglavlje sa sastavom Ramesses. Mada je Electric Wizard u nekoliko navrata prekidao s radom, nakon odlaska Bagshawa i Mark Greeninga 2003. izgledalo je da će band posve prestati s djelovanjem. U privatnom životu ovaj trojac je imao velikih problema sa zakonom - Oborn je u više navrata bio hapšen zbog posjedovanja marihuane, Mark Greening je uhapšen zbog napada na policajca, a Bagshaw je bio učesnik u pljački. Također su ih pratili i znatni zdrastveni problemi zbog pretjeranog glasnog ozvučenja u kojem je stradao Obornov ušni bubnjić (navodno je nagluh), a Mark je slomio ključnu kost kada je pijan i drogiran pao s motora 1998. U to vrijeme imali su dva objavljena albuma "Electric Wizard" (1995) i "Come My Fanatics..." (1997) koji su im otvorili vrata u sam kultni svijet metal undergrounda, te su potom ostvarili svoj kreativni vrhunac trećim albumom "Dopethrone" (2000) gdje su po mišljenju kritike pojam doom-metala podigli na posve nepoznatu i daleko višlju razinu. Naredni rad, album "Let Us Prey" (2002) obilježila je sklonost ka eksperimentalizaciji zvuka i agresivnijem izrazu kroz prljavi, gusto nataloženi skoro pa sludge-metal, te su nakon američke turneje na kojoj je navodno bilo dosta međusobnih nerazmirica njihovi odnosi posve zahladili. Glasine kažu da je na njihovom posljednjem zajedničkom koncertu bio vidljiv raspad sastava i da uopće nisu mogli homogeno djelovati. Nakon povratka u Englesku i održane turneje sa bandom Cathedral, Oborn je iz postave izbacio Mark Greeninga kojeg je na bubnjevima zamjenio Justin Greaves iz banda Iron Monkey, te je onda u proljeće 2003. Greening zbog međusobnih svađa povukao i basistu Bagshawa s kojim je osnovao spomenuti Ramesses. Tada je sve navodilo na to da su Electric Wizard band koji odlazi u povijest za ono ne pretjerano veliko, ali vrlo vjerno sljedbeništvo, kad nakon svega nekoliko mjeseci sredinom ljeta 2003. Oborn iznenađuje s novom postavom u kojoj su osim bubnjara Justin Greavesa bili još seksipilna Liz Buckingham (ex-13, Sourvein) i bas gitarist Rob Al-Issa. Malo tko je mogao očekivati da će bez dva dotadašnja vrlo važna glazbenika nova postava 'čarobnjaka' imati sličnu magiju, no iznenađenje je bilo veliko. Impozantno naslovljen album "We Live" koji je objavljen 2004. bio je prvorazredan užitak na kome se nije osjetio manjak stare postave, dapače, album je donio i znatnu količinu tvrđeg i svježijeg zvuka što su njihovi obožavatelji podijelili na 'za' i 'protiv'. Bubnjar Justin Greaves je postavu napustio 2006. i pridružio se bandu Crippled Black Phoenix, a zamjenio ga je posve nepoznati Shaun Rutter. I onda u vremenu kada se na sceni pojavilo cijelo sljedbeništvo Electric Wizardovog doom-metala, koncem 2007. band u svojoj posljednoj postavi objavljuje šesti album "Witchcult Today". Pretjerano je govoriti da je ovo sam doseg Oborna, odnosno Electric Wizard, ali ovdje se već pomalo zasitio dooma i kreće u avanture zvane promišljeni plesni psihodelični hard/heavy blues-rock sa snažnim gitarističkim riffovima i daleko 'mekšim' vokalom koji je pogodan i za audijenciju koja nikada nije slušala njegove prethodne albume. Najjača stvar albuma je posljednja "Saturnine" gdje je u 11 minuta spojena kvalitetna esencija prošlosti od vremena rocka kasnih '60-tih, psihodelije, Jimi Hendrixa, najznamenitijih uradaka Black Sabbath sa Ozzy Osborneom, brojnih psihodeličnih detalja koji imaju veze i sa hard, te kraut-rockom, britanskom rock psihodelijom kasnih '80-tih, pa čak i sa Soundgarden koji su znali biti opako vezani uz ovaj pojmovnik na albumima "Louder Than Love" i "Badmotorfinger". Sam album traje gotovo 60 minuta i na njemu vladaju dvije opcije - lagane hard/metal-rock skladbe i one još laganije. Prva naslovna "Witchcult today" svojim hard-rock/blues tempom povezuje Black Sabbath ostavštinu sa znanim doom-metal smjernicama uz vokal Oborna koji ima boju Thurston Moore-a iz Sonic Youth (a takav mu je vokal skoro na čitavom albumu). "Dunwitch" je vrlo jaka skladba, puna psihodeličnih distorziranih gitara i efekata (a i vokal je mjestimično produciran s efektima), dok je treća "Satanic rites of Drugula" pravi povratak u budućnost. Jest, Black Sabbath je ovdje napravio svoju veliku reminiscenciju u glazbenom pogledu, ali vokal Oborna apsolutno nema veze s metalom, štoviše prije bi ga se moglo staviti u fah new/wave i brit-pop pjevača zaokupljenih psihodelijom jer s metalom ima isto kao i Ozzy Osborne s hip-hopom. No, baš u tom grmu leži zec, glazba je opaka distorzirana gitaristička psihodelija koja i nema previše dodirnih točaka s metalom (više sa The Cure psihodeličnim minimalizmom iz '80-tih), barem u skladbi "The chosen few" gdje se pojavljuju i orgulje. "Torquemada '71" je još jedna hard-rock/psycho skladba na albumu gdje se preljevaju zvukovi gitare jedna u drugu po psihodeličnom noise sistemu i okončavaju u sasvim laganoj završnici. Pravih elemenata doom-metala Electric Wizard se na ovome albumu hvataju u sjajnom psihodeličnom broju "Black magic rituals & perversions" gdje se praktički oslobađaju gitara i prednost prepuštaju klavijaturama i efektima (samplovi, vokali unatraške emitirani), a sadrži dva nastavka, prvi "Frisson des vampires" i drugi "Zora" gdje je teško razlučiti granicu kad prestaje prvi dio i počinje drugi.

Bez obzira što se album naoko doima kao križanac Black Sabbath, Blue Oyster Cult, The Cure, Soundgarden, pa čak i britanske psihodelije iz '80-tih, ovo je odličan rad koji ima sve najbolje glazbene konfiguracije. One tekstualne odnose se na vrlo perverzne i sofisticirane tekstove pune horror slika o kojima je bolje i ne pričati. Nick Cave spram ovih mračnih metafora može djelovati samo kao načitani rock-alternativac, ali to sasavim sigurno nije bila želja Oborna koji je ovdje napravio bolesno remek djelo oslobođeno uobičajenih zakona rocka i metala. Sa sofistciranim slikama koje se nalaze u njegovim tekstovima napravio je opaku scenu za naredne generacije. Ne tvrdim da će to biti nužno, ali ovdje ima materijala od kojeg mozak ponekad prestane funkcionirati i prepusti se oportunizmu njihove skroz jednostavne glazbe.

Ovo je jedno od djela koje će se slušati i proučavati za 20-30 godina, naravno na metaforički način. Ovaj band će možda imati u budućnosti i poneki veliki hit (ovisno koliko to Oborn želi), no ovaj rad ostaje jednim od vjerodostojijih ikona njegovog ponovno uskrslog banda. Electric Wizard su ovdje bili sjajan band koji su definitivno izašli iz okvira doom-metala. Jednostavno rečeno, odličan i mračan horror album koji je uz to i njihov komercijalno najuspješniji rad u 21. stoljeću.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 06/02/2009