Okultni magičari su 4 godine mirovali u pogledu novih kreacija što je i više nego dovoljno da im se novi, 8. album dočekuje s nestrpljenjem. U međuvremenu su 2012. zagolicali javnost EP-ijem "Legalise Drugs And Murders" s tek dvije nove kompozicije i nekolicinom remikseva, demo snimaka i starijih, ranije objavljenih skladbi u varijantama koje im nisu odgovarale za dotične albume. No, EP nije bio reprezentativna snaga, a niti pokazatelj potencijalnog stanja u kome se bend nalazi, pa ipak se i hipotetski moglo naslutiti da niti novi rad neće patiti od nikakvih pretjeranih inovacija.
Oni ostaju i dalje čvrsto ukorijenjeni u svojem morbidnom svijetu, ovaj put atakirajući žustro na religiju i metafizičko-duhovne predispozicije s gnušanjem negirajući bilo kakvo pozitivno uvjerenje. Vole smrt, sotonu, ništavilo, prokletstvo, vječiti mrak, vlastite paranoje i imaju nihilistički stav prema životu u kome ne vide niti malo optimizma. Pa prema tome, sama fabula ovog albuma praktički ne donosi nikakve novine izuzev tog umjetničkog dojma da se redovito postavljaju u ulogu vrsnih režisera koji osmišljavaju psihološke horror filmove na slične teme. Još jedini relevantni pomak jest nešto eksperimentalniji pristup prema scenariju u koga su uključili razne nastranosti s povremenim skokovima iz sadašnjosti u prošlost i u svojevrsne nadrealne fikcije, te na samom uvodu 11 minuta dugačke teme "Incense for the damned" narativno upućuju u pojam sotonizma i vladavine đavla u rock glazbi.



Stilski i zvučno su i dalje ostali isti privrženi tromim tempovima, masnim brundavo-disonantnim bas linijama, mutnim gitarama, psihodeličnom backgroundu i prigušeno-potisnutom Jus Obornovom vokalu. Sve repeticije koje su redali s albuma na album i dalje dovitljivo konvertiraju u jednostavne strukture od nekoliko uzastopnih tonova na koje neprestano nižu gradacije, solaže i improvizacije uz nezaobilaznu dinamiku koju fiksiraju vrlo rijetkim, ali inteligentnim breakovima. Uz to, potrudili su se fokusirati na himničnost i Black Sabbathovsku lakopamtljivost riffova i refrena pjesama "Time to die" (sa synth harmonijama i space-rock elementima), "We love the dead", "SadioWitch" i "Lucifer's slaves". Epska mantričnost naglašena je u najduljoj "I am nothing" (11 i pol minuta) s obiljem psihodelije i gitarskih eksperimenata, dok su dvije kraće teme "Destroy those who love God" i završnu "Saturn dethroned" uobličili kroz abrazivni noise sa spoken-word libretom, odnosno instrumentalnom temom za klavijature. Nekako najubojitijim komadom doima se najbrža "Funeral of your mind" s primjetnim zanosom najprljavijeg stonera ozbiljno ugrozivši kardiogram čistunaca, klerikala i vjernika.

Njihova ozbiljnost je redovito posesivna težnja za izricanjem negativne strane duhovnog života stremeći ka apokaliptičnom vizionarstvu u kome nema svijetlih trenutaka. Sigurno je da nisu najmračniji i najmorbidniji bend u tom fahu, ali da su najprljaviji i najmutniji u zvuku, s tim se mnogi slažu. Ovaj put su dotaknuli utrobu pakla prikazavši je u torturama košmara i psihotičnih užasa kroz obredni proces crne mise. Samo nije jasno... kome je vrijeme za umiranje? Nije valjda da im je ovo zadnji album?

Naslovi: 1.Incense for the damned, 2.Time to die, 3.I am nothing, 4.Destroy those who love God, 5.Funeral of your mind, 6.We love the dead, 7.SadioWitch, 8.Lucifer's slaves, 9.Saturn dethroned

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 20/10/2014