6 godina nakon posljednjeg "Mercy", velika Meredith se javlja novim, 14. albumom koji je pripreman pune 3 godine. Sve je tu - njezina 'vox extended tehnika', prateći Vocal Ensemble, humor i ironija istovremeno, te minimalistički format koji slušatelja navodi da mu opet pristupa na individualan način.

Poklonici avangardne i moderne klasične glazbe, kao i konceptualne umjetnosti odavno znaju za ovu neobičnu vokalnu ekscentričnu umjetnicu. Ostalima je ovo prava prilika da je upoznaju putem najnovijeg i sjajnog albuma inspiriranog smrću i raspadom života na njezin poznati humorističan način.

'Vokalna extended tehnika' je glasovni patent i priznati 'acapella' original Meredith Monk koji se svodi na korištenje neograničenih boja, tekstura, jodlanja, zavijanja, kreštanja, cviljenja, uzdaha, grlenih, nosnih, trbušnih, mikrotonalnih, poliritmičnih, disharmoničnih i inih zvukova proizvedenih isključivo putem glasa. Ona već više od 40 godina istražuje mogućnosti ljudskog glasa u svrhu glazbe, pokreta, performancea, teatra... kombinirajući podjednako tehniku muških i ženskih prirodnih glasova iz krajnosti u krajnost pri čemu proizvodi glazbu koja je mahom sastavljena od tonova vokala. Tako vokal kod nje ima onu funkciju koju u orkestrima ili sastavima imaju bubnjarski i udaraljkaški ritmovi, melodije gudača i duhača, te njime proizvodi sve efekte pikantnijih instrumenata, harmonije, improvizacije i ostale elemente suvremene glazbe čak i podražavajući prirodne zvukove ili koristeći vokal poput samplova. Njezino porijeklo ima židovske ruske glazbene korijene u kojoj je još njezin djed bio kantor u moskovskoj sinagogi prije prvog svjetskog rata. Majka Audrey Zellman joj je bila pop pjevačica koja je između ostalog snimala reklamne spotove, otac Audrey Marsh reklame za cigarete, a pojavom progona Židova, masovnog holokausta i genocida u vrijeme nacizma, obitelj joj seli iz Rusije u Južnu Ameriku gdje je Meredith Jane Monk rođena 20.XI 1942. u Limi, glavnom gradu Perua. Nakon sloma nacizma i završetka 2. svjetskog rata, obitelj se seli u New York gdje joj baka i djed osnivaju Zellman Conservatory of Music u Harlemu. Meredith je već s tri godine počela svirati glasovir, a učitelji su joj bili nitko drugi do Igor Stravinski, Bela Bartok i Dmitrij Kabalevski, sve sami veliki suvremeni kompozitori koji su sticajem sličnih okolnosti kao i njezina porodica morali napustiti istočnu Europu. Meredith se sjeća svojeg ranog djetinjstva koje je neprestano bilo u radnoj glazbenoj okolini. Često je bila u radio studiju gdje joj je majka pjevala i snimala pjesme i reklame za radio drame i sapunice, a studio je često bio pun glazbenika koji su pjevali i svirali saksofone, violine i trombone, uz neprekidna i dugotrajna session snimanja. Sjeća se da se slušao jazz iz razdoblja prije 2. svjetskog rata i pjevačice poput Mildred Bailey. Već u osnovnoj školi pohađala je satove glasovira, baleta i suvremenog plesa, te se u početku činilo da će krenuti stopama baletne umjetnice i plesačice, a nakon diplomiranja na Sarah Lawrence Colledge, 1964. pridružuje se New York's Judson Church, skupini avangardista gdje započinje formiranje svoje neobične vokalne extended tehnike koja je sadržavala sve elemente glazbe koje je do tada usvojila. Ispočetka to nije išlo glatko jer se jedno vrijeme kao mlada djevojka u ranim 20-tim godinama htjela osloboditi stečenog znanja i krenuti sasvim drugim stazama života. No, jednom prilikom je sjela za klavir i onako, takoreći bezveze počela pjevati nešto nepovezano na izmišljenom, nepostojećem jeziku. Tada je shvatila značaj svojeg glasa koji je bio neograničenih boja i slobodnih formi. Kaže da je primjenjivanjem znanja stečenog iz suvremenog plesa i klasične glazbe došla do važnih improvizacijskih mogućnosti koje su joj ukazale mnogo načina da koristi glas kao virtuozni instrument jer je otkrila da ima raspon glasa u tri oktave. Prve skladbe koje je napisala tom tehnikom bile su "Duet with cat's scream and locomotive" i "16 millimeters earrings" (obje 1966.), a bile su usmjerene na komunikaciju teme. U prvoj je bila prisutna interakcija između muškarca i žene (duet s Kenneth King) gdje su iskoristili zvuk mašine lokomotive i mačje mijaukanje, a u drugoj '16-milimetarske naušnice', Meredith je između ostalog koristila rekvizite, filmsku podlogu, gitaru i vlastiti glasovni loop gdje ponavlja riječ 'nota'. U narednom periodu, tijekom '70-tih Meredith je obilato šarala sa svojim čudnovatim ekscentričnim djelima u kojima je uz minimalnu instrumentalnu pomoć radila uglavnom obimna vokalna djela za ogroman broj vokala. "Juice: A Theater Cantata" (1969) je skladana za 85 vokala, harfu i dvije violine, "Vessel: An Opera Epic" (1971) je za 75 vokala, električni organ, cimbule i harmoniku, a svoj posljednji potez s korištenjem ogromnog broja vokala bilježi na audio kaseti "Quarry: An Opera" (1976) sa 38 pjevača, dva seta akustičnih orgulja i dva magnetofona koji su reproducirali soprano zvukove. Ista je bila nadahnuta sjećanjima iz djetinjstva, kao i njezinim židovskim korijenima iz Poljske i Rusije gdje su njezini pretci radili u kamenolomima. Ovako obimnog vokalnog zadatka Meredith se u nastavku karijere prihvatila samo još u nekoliko navrata, no tada je bila riječ o dvadesetak i manje pjevača u zboru. Važno je istaknuti da su sva ta djela zbog avangardnog i neobičnog pristupa bila odbijana od strane oficijelnih kazališta, teatara i dvorana, pa je Meredith radila bizarne poteze - vokale je ispuštala vikajući u cijevi, a neke od gore navedenih komada izvodila je u serijama neformalnih izvedbi. Jedan dio bi izvela jahajući na konju kroz 5th Avenue po New Yorku, a nakon toga bi 85 pjevača ušlo u Guggenheim Museum i pjevali pored spiralne rampe i ispred slike Roy Lichensteina dok ih netko od kustosa i ekipe iz održavanja ne bi istjerao. Tri tjedna kasnije se ekipa preselila u kino Barnard College i izvela naredni dio programa, a posljednji u potkrovlju. Jedan performance su počeli u potkrovlju, potom je Meredith sve pjevače utrpala u gradski autobus gdje su nastavili s izvedbom pred iznenađenim putnicima, a na kraju su završili u gradskom spremištu autobusa u garaži! Bizarna je i jedna njezina skladba iz sredine '70-tih - "Education of the girlchild" gdje se Meredith autobiografski transformira iz starice u djevojčicu. Također treba spomenuti da je otprilike u to vrijeme započinjala karijeru i Laurie Anderson koja je u New Yorku znala izvoditi slične performance na ulici gudanjem violine pri čemu je bila obuvena u klizaljke zabijene u veliku gromadu leda. Njen nastup izvođenja, kako tvrde glasine bio je 'ciguli-miguli' po violini i trajao je sve dok se led ne bi otopio.

Koncem '70-tih, nakon eksperimentalne faze rada koji gotovo i da nije bio zabilježen u audio formatu, Meredith se odvažila da konačno krene u projekt svojeg života - osnivanje vlastitog i stalnog vokalno plesnog ansambla nazvanog jednostavno Meredith Monk And Vocal Ensemble, a ona sama kaže da je njena funkcija u svemu tome bila da teži netradicionalnom pristupu izvedbe. U tome joj je kao bitan utjecaj poslužio Bruce Nauman kojeg je upoznala još 1968. u San Franciscu u vrijeme perioda flower-power i hippy generacije kada su joj kao ekspresivni vokalni uzori poslužile Janis Joplin i Joni Mitchell koje su joj pokazale svijestan način da pronađe svoj teritorij da govori i na kome se može izraziti, te neraskidiva veza s tada već priznatim modernim klasičnim glazbenicima poput minimalista Steve Reicha i Philip Glassa. Mozaik kojim se služila manje je bio usredotočen na tehničku vještinu njezinih vokalista (u početku je mahom radila s neškolovanim pjevačima), a više na samu sirovu snagu i kreativnost poduprtu djelomično i energijom rock'n'rolla. Jednom prilikom kada su Monk & Vocal Ensemble nastupili u Europi u sklopu jednog plesnog folk-art festivala, dobila je kritike da neki od njezinih članova uopče ne znaju plesati i da nisu pravi pjevači. Na to je Meredith odgovorila da ona namjerno izbjegava virtuoznost pokreta kojim teži kultura i tradicija zapadne Europe po geometrijskom principu, već da njezini pjevači i plesači imaju osovinsku nit da svaki bude autentičan jer je sama ideja narodnog plesa oduvijek bila da svatko u selu može raditi pokrete i ispuštati glasove koji su pobuđeni glazbom i zvukovima. Upravo rock glazba dala joj je onaj iskonski sirovi pristup da svojom glazbom i slobodnim plesom uđe do srca eterične vokalne izvedbe, te da se okušava u eksperimentima za koje klasična glazba nije marila previše dobivši time autentičan glazbeni senzibilitet.

Svoj prvi pravi album "Key" objavljuje 1978. (Lovely Music Records), te osim drugog albuma "Songs From The Hill" (1979) i petog "Our Lady Of Late" (1986, proglašen najboljim albumom po Njemačkoj kritici) koji su izašli za Wergo Records, sva ostala izdanja objavljena su za ECM Records, izdavača Manfred Eichera kojeg je potaknuo Steve Reich na objavljivanje moderne i avangardne klasične i jazz glazbe. Široj publici Meredith postaje poznata trećim albumom "Dolomen Music" (1981, također proglašen albumom godine po kritičarima u Njemačkoj) gdje se odvažuje na skladanje neobičnih kompozicija za klavir, violončelo, udaraljke i 6 vokala, te je uz relativno konstantan diskografski rad od 14 studijskih albuma snimila još desetak instrumentalnih i dvadesetak vokalnih djela od kojih se neka nalaze i na njezinim studijskim albumima. Jedan dio toga može se pronaći na kompilaciji "Do You Be" (1987.) gdje je nanovo snimila i sabrala 12 tema iz "Acts From Under And Above" (1986.), "Vessel: An Opera Epic" (1971.), "Quarry: An Opera" (1976.) i iz sci-fi opere "The Games" (1983). Znamenito, ali vrlo slabo prihvaćeno djelo joj je sci-fi opera u tri čina "Atlas" premjerno izvedena početkom 1991., a snimljena i objavljena 1993. gdje je Meredith prikazala svoju životnu fascinaciju istraživanjem, putovanjima kroz vrijeme i transformacijama na sofisticirani način. Sudjelovala je u tri filma, između ostalog i u "The Sensual Nature Of Sound" (1993.) sa Laurie Anderson, Taniom Leon i Pauline Oliveiros, njenu glazbu za filmove su koristili režiseri braća Cohen (film "The Big Lebowski", 1998.) i Jean-Luc Godard ("Nouvelle Vague", 1990. i "Notre Musique", 2004.). Zasebno je napisala, režirala i snimila dugometražni film "Book Of Days" (1988.) smješten u 14. stoljeće kao metaforu za suvremeni svijet i "Ellis Island" (1981). Oba filma su 2007. konačno objavljena i na DVD formatu. Važno je napomenuti da je svoj pretposljednji album "Mercy" (2002.) djelomično sastavila i od kompozicija koje je radila na poziv Dalaj Lame prilikom svjetskog festivala sakralne glazbe u Los Angelesu 1999., te je u njenu čast održan trodnevni retrospektivni koncert 2000. u sklopu Lincoln Center Festivala. Njezine prve gudačke kvartete "Possible Sky" (2003.) i "Stringsongs" (2004.) premjerno su izveli Kronos Quartet.

Uz glazbu, teatar i film, Meredith se upuštala i u izložbe čudnovatih instalacija koje su krenule od predstavljanja njene retrospektive 1996. u New York Public Library For Performing Arts u Lincoln Centru, preko bijenala u Whitney Museum 2002. ili izlaganja u Limerick City Gallery Of Art. Objavljena je i monografija pod nazivom "Meredith Monk" (1997.) koju je priredila Deborah Jowitt u izdanju Johns Hopkins Press. Osim toga, dobitnica je mnogobrojnih nagrada i priznanja koja su krenula od 1986. nagradom National Theatre Music i od tada nagrade neprekidno pljuštaju u gotovo većoj količini od broja njezinih albuma - nagrade Guggenheim Fellowships, Brandeis Creative Art Awards, Obies, Bessie, Dance Magazin Awards, MacArthur 'Genius' Award... Njezine skladbe su obrađivali mnogi izvođači, između ostalog The Chorus Of San Francisco Symphony, Musica Satra, The Pacific Mozart Ensemble, Double Age, Bjork, John Zorn, DJ Spooky (obradio i samplirao njezine skladbe na albumu "Drums Of Death"), Bang On A Can All-Stars i drugi od kojih su neki nastupili i na njezinoj proslavi povodom 40 godina karijere u Carnegie Hallu 2005. godine. Kazala je da u početku nije znala da je Bjork obradila njenu pjesmu "Gotham lullaby", već joj je snimak na mp3 formatu dao jedan njezin student-pjevač. Kada je preslušala izvedbu veoma se iznenadila, nakon 6 mjeseci se i upoznala sa Bjork na obostrano zadovoljstvo, te je Meredith kasnije u interviewu koncem 2005. izjavila da je 'Bjork lovely spirit'.

Alan Kriegsman iz "Washington Post" napisao je: 'Kada dođe vrijeme, možda za stotinu godina, jedno ime će se pokazati kao dostignuće konceptualne umjetnosti zadnje trećine 20. stoljeća - veliki tkalački stan Meredith Monk. U njezinoj originalnosti, dubini i djelokrugu rada postoji tek nekoliko suparnica'.

Još i najbolji prikaz svoje glazbe i umjetnosti dala je upravo sama Meredith riječima: 'Tražim balans između instinkta, inspiracije i racionalnosti da samokontrolom rukovodimo sve naše potencijale. Poštujem inteligenciju publike koju prihvaćam kao mnoštvo individua i nisam pristalica da svi oni dožive isto iskustvo, već da svatko uđe u moju izvedbu na svoj individualan način'.

Njezin 14. po redu album "Impermanence" je glazba za istoimenu kazališnu predstavu koja se počela raditi još 2005., završena je početkom 2007., a tek u proljeće 2008. definitivno je produkcijski i vizualno ispeglana za distribuciju.

Postava koju je Meredith Monk imala u svojem Vocal Ensemble tijekom '80-tih i '90-tih posve se promijenila. Jedino je ostao Ching Gonzales na pratećem vokalu, dok su svi ostali članovi potpuno nova lica. To su redom Theo Bleckmann, Ellen Fisher, Katie Geissinger, Sasha Bogdanowitsch, Silvie Jensen (svi na vokalima), te Allison Sniffin (vokal, piano, violina), John Hollenbeck (različite udaraljke) i Bohdan Hilash (drveni duhački instrumenti). Kao osnovna inspiracija 'nepostojanosti', Monk se poslužila vlastitom opsesijom smrti, izgubljenosti i raspada ljudskog života u svojem poznatom pohotnom, ali istovremeno i raritetnom artističkom izrazu koji unatoč više od četiri decenije rada na sceni još uvijek nije prepoznat kao bitna karika utjecaja neobične vokalne tehnike u onome što se podrazumijeva pod izrazom rock i sve oko njega. Uz tek nekoliko imena koja ne skrivaju njezin doprinos (poput Tom Waitsa, Iconoclast, To Live And Shave in L.A., Bjork, Tehac...), veliki dio scene, uključujući i underground imena još uvijek ne prepoznaju njezin ogroman značaj i utjecaj na suvremenu glazbu 20., a sada i 21. stoljeća. Na ovitku albuma Meredith je napisala da je njezina umjetnost još uvijek nemoguća zadaća, te da je daleko lakše slikaru da s potezima kista prikaže tijek konstantnih promijena i nestalnih varijacija u životu. Kroz obilje melankoličnih skladbi različitih dužina (od minutu i pol do 11 minuta), ponovno je pribjegla svojem minimalističkom humpa-cumpa stilu da najveći dio glazbe radi vokalnim improvizacijama uglavnom bez striktno određenih tekstova (izuzev uvodne "Last song" rađenu još 2003. koja ima minimalistički tekst 'last chance, last dance, last minute, last love, last life, last ground, last exit, last word, last supper, last rore of summer, last goodbye, last gorgeous, last breath, last time', najdulje "Liminal" nadahnute odlaskom koja je najkompleksnija skladba čitavog materijala i lagane "Between song"). Album se može podijeliti na instrumentalnu, vokalnu i mješovitu tehniku aranžmana, a koncept je ponovno urađen tako da se svaka skladba može slušati odvojeno i podjednako dominantno u sklopu čitavog opusa koji traje 65 minuta. U nekim skladbama prisustvo instrumentalne materije je gotovo u funkciji vokalnih ili ritmičnih harmonija (naslovi "Passage", "Maybe 2", "Slow dissolve", "Rocking"), a u nekim se vokal pojavljuje kao sastavni dio instrumentalne materije u funkciji efekta (zvrkasta humpa-cumpa "Skeleton lines" sa šašavim 'tonka-tanka-bata-kuku-barumba-ba-ba-he-he' vokalima i otkačena plesna "Totentanz"). Naslov "Maybe 1" je čistog instrumentalnog karaktera s melodijom piana i eksperimentalnim korištenjem udaraljki, "Sweep 1" i "Sweep 2" su kratki prikazi neobičnih šumova uz nekoliko tonova proizvedenih udarcima po nekim predmetima i par jednostavnih krikova-uzdisaja, dok svoju punu vokalnu tehniku Meredith s vokalnim ansamblom prikazuje u specifičnim i prepoznatljivim kompozicijama "Little breath", sjajnoj rasplesanoj "Particular dance" gdje su korišteni različiti čudnovati ritmovi i pljeskanje dlanovima, kao i vodeća melodija na pianu, te različite upadice duhačkih instrumenata. Materijal obiluje i sa eksperimentalnim potezima gdje se John Hollenbeck naigrao do mile volje s tko zna kakvim udaraljkama, a vokali sa zborski vjetrovitim 'viju-liju' glasovima (naslov "Disequilibrium"). Posljednja "Mieke's melody no.5" je lagana minimalistička vokalno 'nijema' elegija u kojoj sudjeluje čitav prateći zbor i pravi je odabir za finale albuma gdje vokali odlaze u fade-out i završnu riječ prepuštaju melankoličnoj melodiji piana.

Hvale vrijedan album Meredith i njezinog pratećeg sastava u punom kompozitorskom sjaju.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 16/08/2008