Prekrasna i iznenađujuća kompilacija najranijeg stvaralaštva velike njujorške avangardne začetnice vox-extended tehnike prikazuje mukotrpan razvojni put kako se vrijedi istinski boriti za svoje ideje.

O tome kako je u ovoj našoj perec-državici teško doći do izdanja Tzadik Records, etikete John Zorna, posvjedočio mi je Jeremiah Cymerman prilikom nastupa u KSET-u (5.II 2011) ostavši prijatno iznenađen činjenicom da se ipak njegov album
"In Memory Of The Labyrinth System" iz 2008. uopće pronašao u ovom zakutku svijeta na sporednoj polici jednog zagrebačkog cd-shopa. Eh-oh... Elem, recenzija ovog albuma Meredith Monk trebala je ići prije barem godinu dana, ali šta će te. Tek sada sam ga uspio teškom mukom dobaviti tražeći ga uzaludno od 29.XI 2009. kada je službeno objavljen... Ono, uz internet, ovakva puževa služba ničemu ne služi. Nekome je važnije da ima ekskluzivno pravo na pop, rock i r'n'b šalabajzajna, izem ti showbiz bez umjetničkog integriteta. Meredith bi takvima uputila ono svoje podrugivanje iz "Do you be": bl-bl-bl-bl-bl-bl-auoueeeeeee... Promatrajući izuzetno plodnu i bogatu karijeru Meredith Monk koja traje više od 4 decenije, ova kompilacija ima višesmjerne konotacije. Osim što predstavlja raritetniji prikaz njezinog ranijeg stvaralaštva od sredine 60-tih do početka 80-ih, te svjedoči o razvojnim etapama koje su se znatno razlikovale jedna od druge, istovremeno nagovještava da se umjetnica priprema za ulazak u treću životnu 'generalku', oliti stanoviti remont kreacije koji će biti vidljiv tek za nekoliko sezona. Pravi primjer toga jest njena ranija kompilacija "Do You Be" iz 1987. koja je ustvari bila samo nova adaptacija 12 kompozicija iz 4 različite faze nakon koje je Meredith ostvarila dva najznačajnija i najkreativnija ostvarenja u karijeri, film i prateći soundtrack "Book Of Days" (1990) i tada vrlo potcjenjenu operu "Atlas - an opera in three parts" (1993) koja je objavljena kao dvostruki album. Ova potonja je zasigurno nešto najbolje što je do sada napravila. Preporučam provjeriti bez predrasuda.

Potreba za novom kompilacijom nakon više od 20 godina djelomično je rezultat novih interesa za njezin rad otkako se i sama upustila u komunikaciju sa obožavateljima putem myspace i facebook stranica (jedna od njezinih strastvenih obožavateljica je i Bjork, ha, možda će pasti kakav duet). Stoga je iz debelog naftalina izvukla pregršt nepoznatih i neobjavljenih snimaka, te ih je u digitalnoj obradi i novom masteru posložila određenim kronološkim redosljedom koji pokazuje njezin razvoj, rapidni napredak, različite glazbene interese i istraživanja koji mnoge mogu doslovce oboriti s nogu. Tako kompilaciju otvara do sada vjerojatno posve nepoznata kompozicija "Greensleeves" koju je 1966. snimila svirajući akustičnu gitaru u vrijeme kada je bila strastvena obožavateljica Janis Joplin i Joni Mitchell. To je obrada tradicionalne engleske folk pjesme u posve jednostavnoj kantautorskoj verziji nalik na Joan Baez, a onaj uski krug audijencije koji ju je čuo u to doba nije mogao niti naslutiti kuda će se Meredith zaputiti. S današnjeg aspekta, potpuno je iznenađenje čuti njezin sasvim jednostavan pjevan vokal koji je za nekoga možda bio predodređen da pjeva pop pjesmice. Naredna "Nota" je također skladana za akustičnu gitaru i vokal, no ovdje je premda na vrlo smiren način uz minimalističku potporu instrumenta zašla u repetativan eksperiment gdje minutu i pol samo pjevuši jednu jedinu riječ, naravno 'nota'. Ista je snimljena 1977. kada je već iza sebe imala čitav niz neobičnih eksperimenata. Od treće kompozicije "Duet for voice & echoplex" jasno je da više ništa neće biti isto. Snimka datira iz 1967., rađena je u kolaboraciji sa Don Prestonom koji je eksperimentirao sa plastičnim predmetima, mikrofonijom i elektronskim procesorima, a zvuči, vjerovali ili ne, poput Throbbing Gristle i ranih drone/noise-industrial izvođača nalik na otprilike Lustmord iz 80-ih godina. Sljedeća "Candy bullets and moon" je još jedna posve nepoznata faza Meredith iz također 1967. kada je kompletno svirala sve instrumente - električnu gitaru, bubnjeve, električnu bas gitaru i električni organ. U njoj joj je također partner bio Don Preston, a pjesma je uvjetno rečeno plesnog slow-down/chill-out tempa i komotno pokazuje afinitet ka dubu s Jamajke i nečemu što se tih godina rađalo u Njemačkoj - kraut-rocku, mada je teško povjerovati da su informacije iz europskog undergrounda u to doba uopće stigle do New Yorka. Sa pjesmom "Trance" okončava onaj početni eksperimentalni prikaz njezine karijere. Snimljena je 1970. godine uz pratnju drombulja i udaraljki, a Meredith ovdje doslovce vokalno pada u trans ispuštajući minimalističke krikove, stenjanja, zavijanja i piskove, te po samoj strukturi kompozicije može se s pravom reći da je ustvari ona bila nesvjesna preteča techno/trancea i industriala kao da imitira sva ona DJ-techno šarafljenja po potenciometrima, mikseti i procesorima. Tada su joj mnogi spočitavali da je to jedna velika glupost i bezvezarija koja ne vrijedi niti pišljiva boba, no ovo itekako vrijedi poslušati danas nakon punih 40 godina i ustanoviti tko je tu ustvari bezveznjak...

Naredni dio kompilacije predstavlja onaj 'klasičniji' dio faze Meredith koji je evoluirao na prva dva albuma "Key" (1978) i "Songs From The Hill" (1979), a završen je na proslavljenom "Dolmen Music" (1981) koji je u Njemačkoj proglašen albumom godine. Kroz preostalih 12 pjesama koje su bile poznatiji dio njezinog stvaralaštva u 70-im, ona se predstavlja kao svojeglava i nadobudna, tada još uvijek vrlo mlada tridesetogodišnjakinja s mnogo putra na glavi koja nije dozvolila nikome da joj soli pamet šta valja, a šta ne. Premda se u to vrijeme već družila sa Steve Reichom i Philip Glassom (postoji kompilacija "Big Ego" iz 1978), a Laurie Anderson je tek kretala sa karijerom, njezini prvi veliki poduhvati su ostali posve zanemareni i doslovce ignorirani od strane koncertnih promotera i dušebrižnika iz njujorških teatara, kazališta i svih koncertnih dvorana. Tako se ona ovdje prisjeća tih svojih mukotrpnih godina radeći neobične performanse po ulicama, galerijama, po tavanima i autobusima kada je doslovce silovala nezainteresiranu okolinu i medije za svoje umjetničko djelo. Iz njezinog prvog epohalno važnog avangardnog djela "Vessel" koje je prvi puta izvedeno 1971., a na svu sreću i snimljeno u dva navrata 1976. i 1980. sa ogromnim zborom od 75 pjevača uz pratnju električnog organa, dulcimera i harmonike, ovdje je uvršteno 5 kompozicija. To su "Epic 1", "Epic 2", "Mill" (dvije verzije) i "Tower". Sa drugog velikog ostvarenja sa 38 pjevača, opere "Quarry" iz 1976. uvrštene su dvije kompozicije "Ouarry weave" i "Quarry procession", dok je sa znatno minimalističkijeg rada "Education For The Girlchild" (također 1976) sa samo 6 vokalista ovdje prezentirano također dva, sasvim sigurno najlegendarnija komada "Biography" i "The tale". Da bi se krug cjelovito zaokružio, uvrštena je i epohalno važna "Do you be" iz 1980., a kao potpuni pečat na kraju kompilacije dolazi "Porch", kompozicija snimljena još 1975. koja otvara njen prvi album "Key". Gotovo polovica ovih kompozicija bile su kamenom temeljcem njezinog kasnijeg perioda u 80-im kada se proslavila zahvaljujući dobrom uhu i staloženosti, prije svega kritike i usmjerenog ukusa publike koja je tada tražila nove oblike izražavanja. Međutim, ta faza je ostala daleko u prošlosti i premda je tek sada, nekih 30-tak godina kasnije otkrivaju novi naraštaji, ona je i danas još uvijek gotovo ista u svojem vokalnom i glazbenom artizmu. O tome koliko je utjecala na gothic divu Diamandu Galass ili Throbbing Gristle može se pričati godinama. Ona je legenda, a ovo je najbolji mogući uvodnik za sve one koji tek otkrivaju njezin neobični smisao za korištenje najhumanijeg instrumenta u svrhu komponiranja glazbe - vokala.

Njezin novi poduhvat je ponovno oživljavanje starog remek-djela "Education For The Girlchild" (opera za 6 vokala, električni organ i piano) iz 1976. gdje se autobiografski transformira iz starice u djevojčicu, a nakon toga tko zna... Samo ona.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 16/05/2011

PS: njezin fantastičan posljednji album "Impermanence" (2008) je bio kandidiran za Grammy, ajde barem nešto. U ovoj 'trećoj' fazi rada, valjda će je skontati i oni 'od zanata' koji kroz svoje pokrpano rešeto prosijavaju više kukolja i licitarskog kičeraja nego li pravih umjetničkih vrijednosti.