Nedavni gosti (bolje rečeno gost) Šmaranja 3 u Močvari dao nam je ovaj album na recenziju. Sad se bolje vidi... da su sjajni elektronski shoegazzeri s prizvukom na psihodelični kraut-rock. U svakom slučaju iznenađenje!

Projekt-grupa u kojoj ključnu riječ vodi Raffaele Cerroni iz Rima (akustična i bas gitara, usna harmonika, 12-žičana električna gitara, vokali, klavijature, programi, dulcimer, bubnjevi) na ovom albumu je prikazala sjajno svijetlo u podrumu duše. Na omotu albuma ne stoji godina izdanja, već samo 1991-2004, te se stoga može smatrati da je album izašao prije tri godine. Glazba se kreće u relativno poznatijem krugu alternativno/eksperimentalnih struja s natruhama Joy Division i neprikosnovenih temeljnih uzora Throbbing Gristle i Psychic TV. Album traje 64 minute i ima 13 kompozicija bez ikakvih naslova, te se slobodno mogu prevesti u fluidno vodeno područje koje neprekidno teče. Vrlo lijepa i tečna ambijentalna glazba s raznim elektronsko/akustičnim eksperimentima iliti teh-ac (techno-acoustic) efektima. Sve teme su veoma fine, slušljive, radiofonične, opuštajuće i ambijentalno prilagodljive za individualnu upotrebu. Na albumu su sudjelovali J.Weber (glas, gitara, samplovi, klavijature, efekti), Clau D.E.D.I. (efekti i rituali), frl TOST (ikonografija i zvuk), te DBPIT (truba). Skladbe imaju jednu osobitu crtu melodioznosti kojom je album povezan - jednu temeljnu melodiju (lajt-motiv) koja se figurira od kompozicije do kompozicije. Počinje sa Sylvianovski ritmičnim brojem (fini ritam kao da ga je svirao Steve Jansen) u kome Raffaele mumlja nerazgovjetnim glasom imitirajući žubor vode.

Prate ga vrlo lijepe melodije i efekti, te se ovo slobodno može zvati alternativnom pop-glazbom. Druga skladba opet počinje sa žuborom vode i mrmljanjen na njemačkom jeziku (J.Weber) uz finu minimalističku potporu trube, klavira, klavijatura i gitare (nešto vrlo slično The Necks albumu "Hanging Garden"). Sjajno razrađena i hvale vrijedna kompozicija u kojoj se osjeti duh Brian Enove ambijentalne kolekcije, a i Sylvianovog "Gone To Earth" albuma. Naredni broj je akustični pejzaž otpjevan strahovito tužnim i elegičnim tonalitetom gdje Weber pjeva "želim da me ocean odnese". Kompozicija ima mnoštvo efekata (back vokali nalik na Nick Cavea, uvrnuti zvukovi gitare, fijukanje, zvuk koji podsjeća na obou). Jako lijepo i tužno, te mračno, štoviše. Sljedeća skladba je sasvim neobična. Odsvirana je na dulcimeru, trubi, bas gitari koja zvuči kao fretless, ima vrlo lijepu minimalističku melodiju i neobičan gnjecavi vokal poput David Thomasa (Pere Ubu) i jecajućeg Nick Cavea. Onda dalje redaju se teme koje uglavnom ponavljaju sintagmu iste melodije u različitim varijacijama. Broj "5" je najduži (traje 10 minuta) i u naoko mirnoj vodenoj, tečnoj atmosferi do polovice skladbe se ponavlja "oni nas ne mogu zaustaviti" nakon čega slijedi konstantni psihodelični minimalizam akustične gitare, organa, trube i efekata koji se pred samu završnicu pretvaraju u posve novi oblik eksperimentalne glazbe koja je poznata s radova Tuxedomoon. Nazovimo je "Water no.6" počinje zvukovima klavijatura upravo spomenutih Tuxedomoon iz kojeg če iskočiti "Jinx", no na posve miran i smrtno depresivan način vokal mješa njemački jezik i njemački akcent engleskog. Sve je puno sa bogatstvom kreativnih riješenja, efekata (monotona psihodelija) i neprekidnim zvukom vode, u ovom slučaju strašne kiše koja pada. Broj "7" je posve neobičan i zvuči kao The Residents, a traje svega 1 minutu. "Water no.8" je recitiran na italijanskom jeziku i pokriva nerazjašnjeni teritorij Psychic TV i novih Throbbing Gristle, te je uz otvarajuću kompoziciju 'žešća' skladba na albumu.

Pumpajući ritam 'ko iz veš-mašine, te klavirski minimalistički zvukovi melodije Psychic TV s albuma "Towards Tree Infinite Beat" i obilje efekata koji se postepeno pretvaraju u noise su najbolji djelovi ovog albuma. "Water no.9" je vrlo kratak, te uz sample akustične gitare i efekata sa vokalom nalik na Cavea očekujete melodiju "Mercy seat". Naredna "Water no.10" će glazbeno podsjetiti na čuvenu "Harmonika" Kraftwerka ili underground 'komercijalnog verglaša' Tom Waitsa, no ovdje su Mushroom's Patience odali svoju vokalnu čast Genesis Breyer P-Orridige-u iz Psychic TV i Throbbing Gristle. Svijetla u podrumu duše nalaze se u naslovu "Water no.11", instrumentalnom ambijentalnom komadu, sjajnom biseru albuma koji ponovno isti lajt-motiv dovodi do savršenstva Mushroom's Patience minimalizma. Prekrasna skladba. Predtposljednji naslov je ambijentalna instrumentalna skladba koja ima neke reference alternativnog world-musica poput makedonske Lole V.Stain (album "Ikona") koju vjerojatno niti Cerroni, a ni Webber nisu čuli, te su ju očigledno napravili ponukani vlastitim, prilično romantičnim porivom korištenjem klavijatura i upadajućih detalja na bubnjevima. Ima nešto i Legenovog duha u tome.Italija nam je tako blizu. Zadnja stvar je nešto za čime bi se i sam Throbbing Gristle, Tehac, Depeche Mode (a i Laibach) zaintrigirao. Pjevana kombinacija njemačkog i engleskog uz jedinu potporu slow-down tempa ritam mašine i posve dorađene, završne elektronske melodije koja zvuči kao u operama 'grand finale'.

Nema što, sjajan i prekrasno aranžiran album. Preporučljivo je samo slušati, slušati i slušati.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 22/11/2007