Two Lone Swordsmen je duet-projekt Britanskog house DJ-a i producenta Andrew Weatheralla i Keith Tenniswooda koji su oformili sastav početkom 1996. u Londonu, te su do sada objavili 13 albuma na kojima se pretežito baziraju na elektronskim kompozicijama pod velikim utjecajem post-punka u downtempo ritmici. Već na samim poćecima zapeli su za oko Primal Scream, te su 1997. zajednički realizirali singl "Stuka" sa P.Scream albuma "Vanishing Point". Zbog ograničenosti na samo dvije osobe, Weatherall i Tenniswood uz to što sampliraju i produciraju svoje radove, oni također sviraju klavijature i bas gitaru, te na albume pozivaju i prateći sastav. Za ovaj album uz njih tu su se još okupili Julian Wright i Subway Lung (gitare), Gordon Mills i Nick Burton (bubnjevi), te Sophie Braithwaite i Nina Walsh (prateći glasovi).

Glede toga, ovdje se ne radi o sampliranom elektronskom albumu na način kako to primjerice radi Unkle, već o uživo odsviranom materijalu koji je samo dobio blagi elektronski produkcijski dub prizvuk približno sličan onome što primjerice radi James Murphy sa LCD Soundsystem s razlikom što su skladbe daleko mekšeg electro downtempo ritma. Glazba je ovovjekovna preslika nekih post-punk, rock i rockabilly ostavština (Public Image Limited, The Cure, Talking Heads, The Cramps, Stray Cats, The Fall, Siouxsie And The Banshees, Joy Division, New Order, Yo La Tengo...), no sve skupa zvuči previše melankolično s prenaglašenim minimalizmom da bi dobilo više od pola blagog smiješka. Uvodne "Patient saints" i "Rattlesnake daddy" zvuče kao The Cure iz vremena kasnih '80-tih, najbrža "No girl in my plan" kombinira utjecaje Sons And Daughters i The Fall, "Puritan fist" oživljava duh prvijenca Joy Division, "Nevermore (that just enough)" će podsjetiti na blues-pop zvuk Jon Spencer Blues Explosion, a naslovna "Wrong meeting" na štošta toga već navedenoga u miksu obilatog minimalizma. Jedina interesantnija stvar je to što se činela u bubnjarskom setu koristi vrlo malo čime se dobio ugodno šuplji 'plastični' elektronski zvuk čitavog albuma.

Album je dva mjeseca kasnije (srpanj 2007.) dobio i nastavak u obliku albuma "Wrong Meeting II" koji također ima 9 naslova u otprilike sličnom maniru. Slušati pjesmu-dvije-tri ima određenu težinu zadovoljstva, no čitav materijal albuma u komadu je previše predvidljiv i nedovoljno interesantan.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 21/10/2007