Dosta dugo smo čekali da KOIKOI objavi svoj drugi album, a onda opet dosta dugo da ga promovira u Zagrebu. No i to smo dočekali. Gledajući i slušajući taj koncert kasnije, shvatio sam da je sve to trebalo sazrijeti, da bude skoro pa savršeno. I bilo je.

Na početku progama, u najavljenih 20:30 kada su trebali krenuti TURBO TRANS TURISTI, u Tvornici je bilo sve skupa 10 ljudi plus šankovi. I kad je bend počeo s nešto malo zakašnjenja, nije baš bilo blistavije, ali polako se punilo tijeko TTT seta, tako da se pred njihov kraj već dobro napunio parter velike Tvornice. O predgrupi neću puno. Nije mi običaj, ništa ne reći, no ovdje jednostavno ne znam kaj napisati, pa jednostavno preskačem.

Oko 21:45, dugi intro uvodi nas u plesnjak koji će se protegnuti na dva sat, sa Ponovo stran, gdje već publika prihvaća refren i ubacuje odmah u višu dimenziju. Vidljivo je da su KOIKOI falili Zagrebu, a vjerujem i mi njima. Nastavljaju malo laganije sa Plivam u kojoj bas diktira tempo, a lijepi troglas dolazi do izražaja. Tu im se pridružuje još jedan gitarista (kasnije smo saznali da se radi o Aleksandaru Bojkoviću Šilji). Prelaze na Nemam oreol, koja dalje zove na ples i bez stanke prelazi u Introjekciju, najrokerskiju i najkoncertičniju dosad. Marko sve češće ostavlja gitaru i komunicira s publikom. I već je on u publici i pokušava izazvati raniji pogo u publici, "da ne čekamo Misisipi".

Slijede Kristalna i smirenija Blekstar. Bend pumpa, Emilije se predivno glasovno nadopunjuju, a na Voleo je dan pridruzuje se (S)eine, odnosno Ivan Ščapec, kojeg su predstavili kao "legendu i kolegu koji je jako utjecao na njihov zvuk". On dolazi u pola pjesme i sa akustičnom gitarom daje malo začina s ubačenim dijelom pjesme Spavam. Zatvaranje predstavljanja novog albuma dobivaju Ti imaš mir i novi singl Urnišu me šume. S time je bio gotov prvi dio programa, a O sreći je vjerojatno ostala za bis.

Pomoćni gitarista odlazi, a oni u darkwood dubovskom stilu ulaze u Krinolinu i još jednom otvaraju plesni podij. Krinolina se prelije u Hangar na kojoj prvi put dobivamo ozbiljniji pogo od publike i pravu razvaljotku od benda. Baš kad sam pomislio kako sad nastaviti krenuli u s Hrastom i nastalo je novo ludilo. Teško je riječima opisati kaj se na stejđu događalo. Marko je letio na sve strane. Jedna emilija s basom na stepenicama, druga pjeva Braćo, pritisnite ga na vrh moga sečiva Licnuće njegovu krv i svanuće dan, bubnjar pumpa i samo čekam da rasturi bubnjeve. I onda stanu ko da se nije ništ dogodilo pa krenu lagano ispočetka. Putem mimoza je jedna od onih koje nisu našle mjesto na albumima, a imaju svoje mjesto na setlisti. Zaklonjen, zarobljen u snu Spevaće sve redove za nju. Jebate kakvo finale, a još nismo do finala došli, ali nazire se kraj. Kraj naravno rezerviran za produženu frenetičnu verziju Misisipija, koju ne treba opisivati, a oni koji još nisu to doživjeli, trebali bi.

Tijeko koncerta se više puta iz publike čulo "Bog te ubio". Naravno, nisu nas ostavili na suhom, pa su na bis krenuli upravo s tom pjesmom, s kojom smo i većina upoznali bend, sa "Hali Gali kompilacije" negdje 2019. I da, završili su sa O sreći, naslovnoj pjesmi s novog albuma, koja je i na albumu zadnja, a bome paše i ovdje za zatvaranje.

KOIKOI su bend koji sa svakim novim gledanjem rade sve bolje i bolje koncerte, a ovako s još jednom gitarom, gdje se Marko Grabež može malo više posvetiti publici i frontmenskim poslovima djeluju kompaktnije i sigurnije, tako da jedva čekam neko novo druženje.

pedja // 02/03/2026