Jednom smo se Dragutin Matošević s BiH portala barikada.com (http://barikada.com) i ja nešto sitno pokoškali pred desetak, ma i manje godina jer sam mu tokom plodnog perioda prve decenije 21. stoljeća slao recenzije, a on mi je odvratio 'zašto mu šaljem recenzije albuma kojima sam dao dvojku?'. Pa, rekoh, Dragutine, kako će se onda znati što je za 10 ako se ne zna za ono jedva minimalno, da ne kažem loše i neprolazno. Ne, ne može, Barikada je stranica koja samo piše o najboljoj muzici. I onda otvorim Barikadu, a tamo na naslovnici Miroslav Škoro, Parni Valjak i Teška Industrija. Jeste, najprolaznije, ah, bez perspektive, tja. Ima mnogo pitanja, vrlo sličnih glede ovih američkih metalcoreaša iz Ohia, države najboljeg pire krumpira kako satirično reče pokojni Richard Pryor u komediji "Moving" (1988), 'ovo je najbolji krumpir, dolazi iz Idaha, a to je blizu Ohia' lobotomizirajući vlastitu obitelj na preseljenje iz glomaznog New Jerseyja u Idaho, moj privatni Idaho. Vjerojatno shvaćate da je ovdje ponovno riječ o mega uspješnom bendu koji rješava stvari velikih američkih emocija toliko snažnih da je mozak prekinuo vlastitu vezu s frontalnim režnjevima u sposobnosti otklanjanja problema ili donošenja konzekventnih odluka u krajnje ograničenom resoru. Ovo je jedan od najlošijih metalcore bandova kojeg se može zamisliti, svirka je toliko glupa da bez problema može biti dio našeg turbo-folka i kojeakvih usijanih glava. Neki dan mi kolega na poslu dade svoje sluške s mobitela, kaže 'poslušaj, sad sam baš na tibetanskoj glazbi'. I poslušam, ali to fakat nije bila tibetanska, nego ambijentalna glazba sa cvrkutima ptičica i synth podlogom, pa mu rekoh da to nije tibetanska pentatonika, a on mi reče da sam glupi idiot jer njemu na mobitelu stoji 'tibetian music'. I on se s time odvaja od ovog našeg zapadnog konzumerizma, ujebate krumpira li mu njegovog!



Attack Attack! su bend koji se nakon onog slavnog razlaza 2013. kada su zadnji album "This Means War" (2012) uspjeli plasirati, da ne povjeruješ na USA no. 11, imali ogromnu pauzu, a kad su se ponovno vratili nakon skoro decenije pauze, izdali su, evo, već treći EP što se sve više pogoršava do one mjere zatupljene gluposti bez ikakvog smisla: ovdje u 5 pjesama nema riffa koji bi mogao osloboditi mozak i kontekstualizirati liriku što naginje da nanosi bol. Jednostavno rečeno, ovo je kvalitetno, valjda namjerno zlodjelo čiji je efket poništavanje čak i onog 'besmislenog' u metalcoreu, može se vrištati bez adekvatnog poriva u revoltiranoj frustraciji, odnosno, ovdje se zapomaže s horror fikcijama oko halloween koještarija za teen publiku do maksimalno 16-17 godina kada adolescencija čini goruće stvari dramatike zbog ničega. Jedina prednost ove nafurane ekipe danas prezrelih tridesetogodišnjaka jeste što su i dalje ostali dosljedni nepokolebljivom uvjerenju da umiju stvarati idealne pjesme za svoju mlađahnu publiku, no kako rezultati pokazuju, odavno nemaju ama baš nikakvog plasmana na tržištu.

Naslovi: 1.Concrete, 2.Blood on the walls, 3.Disaster, 4.Spitfire, 5.We all meet up in the end

ocjena albuma [1-10]: 2

horvi // 24/10/2024