Neshvatljivo je za povezati bilo kakve jasne razloge da su Ronan Harris i Mark Jackson pogubili kreativne konce nakon sasvim solidnog prethodnog albuma "Automatic" (2011). Šta se desilo momci? Gdje ste ostavili ideje, futuristički pogled na svijet, apokaliptične i mračne teme, te svu onu uzbudljivost kojom ste prštali svih ovih godina?

Žalosno je da od ovih 10 pjesama niti jedna ne sadrži barem 'nešto' što već nismo ćuli od njih. Prije svega, ponavljaju stare lirske teme u plitko konvertiranim varijantama, a neke su neobjašnjivo loše da su doslovno uništile i ono malo solidnog dojma za nekakvu prolaznu ocjenu. Smiješnim i banalnim se čine ti tekstovi o ratovima, toku svijesti i nekim individualnim preokupacijama da najveći dio poezije pliva u neinventivnosti i dosadi. Smrtnoj dosadi.

A još teže pada njihov prizemni zvuk kojeg su stilski toliko raslojili u pop iz kojeg je gotovo nestao prepoznatljivi EBM/ futurepop/ industrial. Znam, vrijeme je za promijene, no one su ovdje vrlo loše premda album ponovno po običaju otvara zanimljiv trance instrumental "Generator" pod primjetnom dozom psihodelije pretapajući se u jedini koliko-toliko obečavajući komad "Everything", ali u njemu nema ama baš ništa friškog što ranije nisu realizirali na daleko bolji način. "Primary" u Giorgio Moroder disco izdanju s početka 80-ih bi bila donekle ok pjesma da nema nestvarno loš tekst u kome se osjeti i vokalna neuvjerljivost, a "Retaliate" čak ne može ući niti u kategoriju 'bila bi dobra' jer je očita posuđenica njihovog starijeg klasika "Pounding beat".

Od same polovice albuma stvari idu u još lošijem smjeru: instrumental "Lost horizon" ima prejednostavan uvod, a plesni nastavak se nimalo ne razlikuje od ponovno revitaliziranih OMD s kojima ih veže i tipičan lagani synth-pop "Teleconnect pt.1" kao da je izvađen s njihovog legendarnog albuma "Architecture & Morality". Malčice mu fali samo da ne ispliva eterična melodija poput čuvenog hita "Joan of Arc (made in Orleans)", a vokal je pun fraziranja nalik na Andy McCluskeya. Ista pjesma ima i svoj nastavak u završnom, 8 minuta dugačkom, dosadnom i posve bespotrebnom ambijentalnom trance komadu "Teleconnect pt.2" u kome se patetičan vokal a'la brit-pop (Brian Molko - Placebo recimo) uključuje tek u šestoj minuti. Pjesma poput "If I was" može zadovoljiti tek samo površnog ljubitelja synth-popa kakav se na radio programima izvlači iz naftalina, dok su dvije zvučno najmoćnije teme, teški i tromi instrumental "Aeroscope" i svakako najplesnija "Off screen", nažalost posve linearne spram kurentne EDM ponude.



Moj klinac je ovdje očekivao barem jedan pravi ubod kao što je na prošlom albumu bio "Control" zbog kojeg mi je u protekle dvije godine skoro svaki dan govorio 'tata, idemo plesati'. Takvog broja ovdje nema. Izgleda da su se zamorili, te je jasno da su 'povukli kočnicu', usporili gas i traže se u tromijim tempovima s obzirom da više nisu tako mladi da bi skakutali svake večeri po stejđu. Nadati se treba da je ovo samo jedna prelazna faza, te kako stvari stoje, njihov obavezan rad kojim ne žele poremetiti već peti uzastopni ritual objavljivanja albuma svake neparne godine. Nekad su stvarno bili puno bolji i kreativniji kad su osjetili da su pjesme sazrele za realizaciju. Ovo je urađeno na silu i nije dobro.

Naslovi: 1.Generator, 2.Everything, 3.Primary, 4.Retaliate, 5.Lost horizon, 6.Teleconnect pt.1, 7.If I was, 8.Aeroscope, 9.Off screen, 10.Teleconnect pt.2

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 02/12/2013