Priznajem da nekad prilikom pisanja recenzija, ponesen emocijama i frustracijama vezanima za situaciju na domaćoj (indie) rock sceni, krenem s možda i nepotrebnim, suviše subjektivnim tiradama o izvođačima koji u pokušajima imitacije onoga što je "veliko" u glazbenom svijetu, potpuno izgube identitet i smisao. Nažalost, takvih je u posljednjih nekoliko godina na hrpe. Na sreću, Rezerve nisu jedan od takvih bendova. Već su prvim EP-em izbačenim 2014. dali naslutiti da ih treba držati na oku, a prvim punokrvnim singlom Ne voli, ne voli pokazali da svoj zvuk mogu odvesti u više smjerova i raspoloženja. Navedenim su singlom zapravo započeli ciklus odličnih pjesama i jednako odličnih spotova kojima su najavljivali ono što je na kraju stiglo kao Ravno u zamku. Album otvara Koga briga za zvijezde, jedini najavni singl koji mi nije sjeo na prvo slušanje. Pjesmu sam u međuvremenu zavolio, a pomalo rastegnuti refren s previše praznog hoda između vokalnih linija na kraju mi nije predstavljao problem, naročito u kontekstu albuma gdje je maestralna nadopuna limenom sekcijom drugi dio inače grandioznije pjesme pretvorila u idealan uvod za vrckavu i hitoidnu Madonu. Slijedeća je Kruško, pogonjena kompaktnošću gitare i bubnjeva te zaigranom bass linijom koja je ovoga puta dobila prednost nad nešto tišim i suptilnijim vokalima. Osjećaj da bi dobro sjela na neki nosač zvuka Prljavaca s početka osamdesetih odbacuju tek klavijature i genijalno-odvrnuti vokalni outro. Inače, upravo se klavijature u nastavku albuma pokazuju kao jedan od glavnih aduta iz rukava u uglavnom rijetkim trenucima kada se gitare čine bezidejnim. Uz to, lakoća kojom tvore zarazne melodije i detaljno upotpunjuju zvuk najbolje se razaznaje kad se album sluša u miru, na nekim kvalitetnijim slušalicama. Za primjer uzmite suptilne klavirske linije na refrenu Madone. Kruško nije jedina pjesma na kojoj se prepoznaju jaki utjecaji. Tako glavu svako malo proviruju Film, Đavoli i drugi, naročito na pjesmama poput Ljubomorni, brzopoteznoj Ramonesima nalik numeri kojoj prethodi Kako da ti kažem, najslabija stvar na albumu. Ipak, to što je Kako da ti kažem zaslužila ne baš laskavu titulu najlošije pjesme na albumu, mnogo govori o istome, jer je pjesma zapravo sasvim korektna. Središnji dio zauzimaju već ranije izdane Ne voli, ne voli, R.T.N.P. (Rezerve to neće podnijeti) i osobni favorit Potoci suza. R.T.N.P. je ujedno jedina većinski prearanžirana stara kompozicija pa izuzev osnovne strukture ne zvuči slično originalnoj verziji. Helena je pak jedina stvar s osjećajem neostvarenog potencijala. Iako dobro napisana, u ovakvoj, akustičnoj verziji pomalo podsjeća na jednako simpatičnu (iako prilično mračniju) After Hours legendarnih Velveta, ali se čini i da bi zvučala bolje u smirenom električnom izdanju. Četiri pjesme koje slijede predstavljaju najbolje od "standardnog" zvuka Rezervi. Moderni power-pop s čistim gitarama, jakom ritam sekcijom i lako pamtljivim i pitkim melodijama. Dokaz ljubavi me podsjeća na neki "što bi bilo kad bi bilo" scenarij gdje je riječki Jonathan odlučio svirati opušteniju i vedriju glazbu, a Doba ljubavi na neku neobjavljenu pjesmu Đavola kojoj bi na kraju pristajao fade out. Oduzimaš dah pokazuje koliko bend uspijeva zvučati opušteno, unatoč urednim aranžmanima i napetim izvedbama. Izvrsna melodija, izvrstan rad na gitari i prekrasan lirski dadaizam na refrenu čine Oduzimaš dah šarmantnim dijamantom i savršenim primjerom Rezervi u svom najboljem power-pop izdanju. Ako želiš se uspješno usidrila oko stihova "Ako želiš biti moja, prema meni budi bolja" i kao pjesma s EP-a, fino uklopila u cjelokupnu atmosferu. Propalo, izdana još 2014. savršeno zatvara album uz pokoju šalu na vlastiti račun, ali i pokoju "pametnu" - jer ako su već rezerve, nisu zato budale.
Ako gledamo općenitije, pohvaliti se može i kohezija Ravno u zamku, rijetkog primjera albuma na kojem se većina pjesama može iskoristiti za singl i slušati odvojeno, a istovremeno činiti skladnu i smislenu cjelinu idealnu za slušanje u komadu. Mogu spomenuti još prikladne, zanimljive, pa često i pametne tekstove čiji stil do kraja projekta postaje suviše repetivan. Svjetla je točka što je Koga briga za zvijezde (barem po mom saznanju), jedna od njihovih najnovijih pjesama, ujedno lirski najpoetičnija i odmaknuta od uobičajene šprance.

Kod prvog sam se preslušanja, nakon otprilike polovice albuma, postepeno sve više grozio završetka svake pjesme, bojeći da nakon nje slijedi filler, pad u kvaliteti. Srećom, taj trenutak nije došao. Rezerve su "breath of fresh air" među gomilom domaćih izvođača bez prave forme i supstance, koji hrpama gitarskih efekata skrivaju potpunu izgubljenost u magli modernih zapadnih trendova. Ravno u zamku je vrckast, jednostavan, zabavan, ali ne i banalan. On je power-pop u svom najzanimljivijem i najpamtljivijem obliku. Rezerve su, obraćajući pažnju na materiju i kvalitetu songwritinga, umjesto na pokušaj trka za trenutnim trendovima, napravile bezvremenski album gdje istovremeno izrazito inteligentno iskorištavaju snagu svojih uzora i ostavljaju mjesta za karakterističan miks stilova kakav još nismo imali prilike čuti. Najvažnije, Ravno u zamku je kolekcija pitkih dragulja koji tvore od početka do kraja odličan album. I ne samo to - Ravno u zamku je vjerojatno najbolji domaći album u zadnjih nekoliko godina.

ocjena albuma [1-10]: 9

ivan blažinović // 31/05/2018