Nekoć varaždinski Dobri Duhovi, pa Duhovi, pa onda samo Duh, a evo, nakon 13 godina pauze opet s kompletnim imenom jer su ga jedno vrijeme morali skratiti zbog ambicioznog, ali neuspješnog benda istog imena koji ne postoji već jako dugo. Njih sam upoznao jako davno, danas je čudno i smješno reći još u prošlom stoljeću kada je VŽ scena bila zatrpana s obiljem različitih izvođača u stilskom i žanrovskom aspektu, mnogo toga je izgledalo da će eksplodirati u komercijalnom smjeru jer je alternativni rock naprosto cvao kao suprotnost pop sceni dance i tamburaških, te narodnjačkih i inih domoljubnih trendova u Hrvatskoj.

Čak dvaput su nastupili u mom Đurđevcu kad sam tamo živio pišući prve tekstove za Terapiju, jako se dobro sjećam, u zimu 1999., tom prilikom sam s frontmenom Ivicom Bađunom napravio interview za lokalni radio (mislim da ga još uvijek imam negdje snimljenog na audio-kazeti), te 2003. kada sam radio veliki festival "Dan-noć-sat" u sklopu Picokijade iliti Legende o Picokima (nekoć je na onoj prvoj Terapiji bio i izvještaj kojeg je pisao Sale, ali se s novim dizajnom 2004., nažalost izgubio, nije stavljen u rubriku 'koncert', a nastupali su zajedno s Kota G-4, Cinkušima, T.B.F., Gustafima i belgijskim techno DJ-om Dark Axisom, a trebao je nastupiti i repper Sett - Hrvoje Marjanović, današnja polovica Krankšvestera). I što je interesantno, s tolikim vremenskim odmakom od prvog, meni još uvijek dragog i fantastičnog albuma "Iza debelih vrata" (1999, Anubis Records), simpatičnog kratkog "Dar" (2001, objavljen kao Duh) i prethodnog EP-ija "The Basement Tapes" iz 2012. www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=14336, stil i način benda je ostao praktički isti pokazavši da temeljnost provjerenog pop izraza s rock aditivima nema čangrizavu mučninu starenja i kukanja 'kako nam je bilo lijepo dok smo bili mladi'. Sjećam se, u tom interviewu mi je Ivica rekao 'mi smo pop bend s rock korijenima', a to se i danas osjeti na ovih, tek 12 minuta prelijepog materijala kojeg otvara naslovnjača "Sjećam se", neuobičajeno kratak plesni komad od svega 2 minute (!) gitarske legato melodije i flaute (svira sam Ivica Bađun), te nijemih pratećih vokala Ani Vuletić i Marka Bađuna u ljubavnom zanosu najfinije polu-erotske senzualnosti kakvu su znali isporučiti mnogi velikani, primjerice od Idola, Drugog Načina, a i uvijek esencijalnih utjecaja The Smiths, te one lepršavosti Ljetnog Kino Kluba s pokojnim Vladom Divljanom. Teško je u današnje doba uopće naći ovako kratku, jezgrovitu i pamtljivu pop pjesmu lagodnog temperamenta s tim Bađunovim nježnim, sentimentalnim i senzualnim vokalom koji sigurno ne bi prošao na talent show takmičenjima pred nekakvim glazbenim znalcima u komisiji koja u principu pojma nema o alertnativnom pop-rocku, jer je uistinu oldschool uzdignutih obrva punim iskrenosti koja danas više ne 'pali' u odnosu na trap i ostale kurentne drske pop trendove. Dodao bih, ovakve pjesme na našoj sceni rade Santorius Santorius, na žalost, još uvijek nezapažen duet bend iz Križa. Jednostavno, Bađun i ekipa su napravili pjesme u kojima nema zamki; samo čista analogna svirka kompletnog benda (Petar Čavlović - bubnjevi, Hrvoje Pandžić - gitara, bas) uz nekoliko gostiju od kojih je prvi i najznačajniji saksofonist Vojkan Jocić u narednoj temi "Ko da nema ni mene" što počinje u reggae ritmu s lepršavim laid-backom, ali se pretvara u new-wave ljepoticu između ljubavnih humpa-cumpa pjesama Haustora i Vještica uronivši i u world-music s evergreen postavkama (odlična gitarska staccata), a to je vrlo dugačak period pjesme koja bi, po mome, valjala obilježiti radio-eter zajedno sa svim onim svakodnevnim komercijalnim repertoarom naplavljenim melankolijom i melodramatikom: 'ja sam tvoj sjever, a vodim te na jug/ dok trčimo na zapad, istok nudi put'. Čak mi na pamet pada i Arsen Dedić, on je znao napraviti vrlo slične, tugaljive pjesme koje nisu za svadbe, nego za emotivno lamentiranje dubokih pasaža. Bađun nikad nije koristio distorziju gitare, uvijek je bio maksimalno 'čist' poput ištekanog Neil Younga i ekipe na električnoj gitari pjevajući velike stihove, često naoko izgubljene, čudne, posesivne, metaforičke, pomalo zbunjujuće u nježnoj frakturi frustracije i nikad uzdignutog revolta s buntovnom konrontacijom, ali je uvijek radio pjesme nakićene sofisticiranim sadržajem: ovdje je to "Sve nas pogađa ista bol", najdulji komad sof-rocka (skoro 5 minuta) mračne fabule o neizvjesnoj budućnosti gdje 'svatko trpi neki križ/ ...nema riječi koje bi vratile duši mir/ sve nas pogađa ista bol, sve nagriza ova gorka sol/ svatko nosi vlastiti križ', a završnica je pjevačko društvo Arkan iz Varaždina u acapella izdanju, ko' da pjeva dalmatinska klapa, samo s razlikom, ovaj dio je u gothic izdanju od skoro čitave minute!

Gledajte, ovo je fantastično urađeno, dodati ću tome i završnu akustaru vodećeg hita "Sjećam se" na završnici ovog odličnog EP-ija, da ama baš nemam nikakvih zamjerki koliko me ovaj povratak Dobrih Duhova oraspoložio u ovako lošim vremenima, pa makar to bile i samo 3 pjesme. Bađun diže jako pozitivne tenzije, ne znam kakav mu je bračni i emotivan status, kroz ovaj materijal je prikazao na svoj način mnogo loših emotivnih nesklada u odlično sročenim pjesmama s dubokim lirskim poantama poput spomenutog velikana, Arsena Dedića.

Naslovi: 1.Sjećam se, 2.Ko da nema ni mene, 3.Sve nas pogađa ista bol, 4.Sjećam se (akustična verzija)

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 11/03/2025