Jedanaest pjesama: 7 na hrvatskom, 4 na engleskom u sveukupnom trajanju od 40 minuta imaju blago pomjereni sustav mainstream indie soft-rocka s pop aditivima cirkuliranih za poneki radio hit. Bend je iz nepresušne Rijeke, ovo im je drugi album (iskreno, za prvi "Tu i tamo", 2023. nisam čuo), a u postavi je klasična petorka s klavijaturama, te žicama i palicama. Na vokalima se miš-maš izmjenjuju u vodećim rolama Dolores i Radovan Oštrić, a sad da li su bračni par, braća ili nešto drugo u rodbinskim vezama, zaista pojma nemam jer to u press materijalu nije navedeno. Glazba im je vrlo pitka i prilično jednostavna, a lirika natopljena melodramatikom emocija u kojima se svatko može naći. Nisu to nikakve gorde ljubavne, ali su, koliko mi se čini vrlo iskrene senzibilnosti o različitim previranjima u emotivnim odnosima bez neke osobite dramaturgije većinom samo zagolicavši ambijent i pejzaž bez ikakvih mrakova i pogubnih situacija. U glavnim ulogama su njih dvoje, kao otprilike u onim romantičnim filmskim dramama što znaju iznjedriti povoljan trenutak strasti i čudnih pomaka koji tjeraju na psihološko razmatranje i uranjanje u njih, ponekad naoko dosadno i patetično, ali kad se kod auditorija prepozna baš upravo taj 'mood', onda može biti i impregnirano s gomilom katarzičnih senzualnosti. To su baš upravo one konotacije na pragovima brojnih romana Alberta Moravie i čitave plejade talijanskih filmova 50-ih i 60-ih u kojima je stavljen naglasak na emociju s noir sufiksom, elem, tijek fabule i nije toliko bitan koliko emotivni segment. Ili, pristupačnije rečeno, onaj faktor kojeg su itekako znali eksponirati Steely Dan i Sade, a opet, stil The Random navelike odudara od njih.



Uvodni singl, te ujedno naslovna "Za M" je vrlo čudna lirska priča o osobi (i osobama) koje su nas na mnogo načina napustile, te metaforički ima mnogo značenja, pa i vrlo prikladnih trenutaka od prekida jedne veze do primjerice smrtnosti i prizivanja duhova ('na prozoru čekam te oduvijek') u lijepom i šarmantnom soft-rock dekoru evergreena s vokalom Dolores nalik na Zvonku Obajdin (ex-Svemir), a širi auditorij će podsjetiti i na Chrissie Hynde (The Pretenders). Odma na početku, sjajno, točno naciljano. Da smo Amerika, ovo bi bio veliki hit. Druga stvar "Grlice" je s vokalom Radovana u srednjem tenoru mekane akustike The National o narednom čudnovatom doživljaju, odnosno, da ne duljim suviše, kroz čitav album se događaju sitne, bizarne dogodovštine, svakako uzbudljivo sofisticirane za otkrivanje. Jedna od meni infantilnijih činjenica što se tiče recenzija jest da friškiji recenzenti uporno pojašnjavaju glazbu stalno zaobilazeći vitalnu sponu - liriku iz očitog razloga jer im se neće ulaziti u dublje razmatranje, ono tekst može biti i maksimalno degutantan (fe)kalijski moment, ali ako ih zvuk i stil ošinu, onda je OK. Razlika je ovdje u višesmjernim relacijama: ovo nije bend koji pametuje i razbacuje se lirskim forama, a još manje glazbenim klišejima: iznenađuju inteligentnim power-pop potezima poput dance-rock teme "Iluzija" s blagim psycho aditivima new-romantics šmeka Roxy Music, Japan, Simple Minds i prvog Boa albuma (osobita je gitara Petra Brkovića - Pere kojeg bi ja stavio u sam vrh domaćih žica uz Slavka Remenarića), no nažalost takvih gotovo više i da nema izuzev "Black" u umjerenom tempu s mnogo fine new romantics melankolije Eurythmics dok je ostatak letargičan što baš upravo traži feedback.

Elektronska "Into the deep" je lijepa ambijentalna balada, ali nije u razini "Ghosts" Japan, tek samo vrlo sličan pokušaj koji kod hrvatske audijencije nema ama baš nikakvu prođu u današnje vrijeme, "Lucy" u oldtimerskom valceru ide na psihodelične The Beatles bez neke zabave sa strogo odmjerenim predloškom, uf.... tu su se zafrknuli, ali ne mora biti jer ovakve pjesme se više uopće rijetko čuju od brit-pop ekipe. Rani Pink Floyd sa Syd Barettom odavno ne postoje, a ovdje se osjeti nešto suludo s LSD vizijama u samo nepune 4 minute kompleksno aranžirane skladbe. Letargično akustičan "Lažeš" je potencijal u indie-pop obliku o nevjeri nalik na modernog Arsena Dedića, a onda iznenadi akustičan staccato "Ponesi me" u kojoj ovaj dvojac po prvi puta zapjeva u strasnom ljubavnom zagrljaju razmatrajući iskonsku iskru 'sada kada te dotaknem, ja te ne prepoznajem'. Ovo je jako lijepo i siguran sam da neće biti onaj prepotentni hit Urbana i En Face "S dlana Boga pala si". Umjetnost mora ići dalje. Ustvari, najoriginalniji dio su zadnje 3 teme "Tiho" u blagoj staccato jazz formaciji, akustična country "Son" i završna "Riječi" koja čuva istine, pažljivo sakrivene, a možda će odigrati bolje uloge jer svaka je istina, pomalo izmišljena. Moramo krenuti tamo gdje pripadamo, predugo smo bili mladi i naivni, daleko od samog sebe, ludo zaigrani, dozvolimo i gudačkom orkestru da nam svira, makar u principu mnogi rockeri (i punkeri) pojma nemaju o klasičnoj glazbi nego samo o efektu.

OK, ovo je konformistički bezopasno djelo koje nema niti najmanje angažirane ambicije izuzev ako se ne uzima vremenski, to jest aktualni kontekst univerzalnih tema o emotivnom diskursu. Ali zato je usmjereno ciljano na prijatnoj pop razini koja ne zahtjeva razbijanje možebitne sofisticiranosti koja se povremeno pojavljuje, uostalom, sam bend je rekao da glavni lik M do daljnjeg ostaje tajna.

Naslovi: 1.Za M, 2.Grlice, 3.Into the deep, 4.Iluzija, 5.Lucy, 6.Lažeš, 7.Ponesi me, 8.Black, 9.Tiho, 10.Son, 11.Riječi

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 13/10/2024