Osim što su od posljednjeg albuma "Fiction" (2007) promijenili dugogodišnjeg basistu Mikael Niklassona (zamjenio ga je Daniel Antonsson, ex-Soilwork i Dimension Zero), sve je praktički ostalo isto uz izuzetak koji se sasvim jasno primjećuje, a to je da nema nikakve gostujuće pjevačice. 11 zvaničnih pjesama plus bonus od dva dodatka nastao je nedugo nakon posljednjeg studijskog rada, pa je shodno tome sasvim očekivani nastavak uz ponešto svjetliji zvuk. Kao konstanta provlači se prepoznatljivi vokal Mikael Stannea, te gitarističke dionice Niklas Sundina koje su u više navrata melankolične i isprepletene sa čvrstim riffovima Martin Henrikssona, a na sve to dolaze filane klavijaturističke sekvence Martin Brandstroma koji sve više pažnje posvećuje elektronici. Pjesme su im i dalje kombinacija ležernijeg death-metala i melodičnog progressiva s ponekim odstupanjem poput primjerice baladične "Her silent language" i završne "Iridium" u psihodeličnom dark/doom izrazu s nekoliko žešće naglašenih dionica. Ustvari, band je dozvolivši Martinu veću instrumentalnu slobodu dobio ponešto na atmosferičnosti i ambijentalnosti, pa su tako cijelu tematiku albuma okrenuli u duhovnim relacijama. Stanne, pisac svih tekstova, u svojoj lirici je obuhvatio široki spektar tema koje sežu od duboke filozofije do metafizike gdje se s obje noge čvrsto drži na zemlji naglašavajući da je svako ljudsko biće dio velikog kolektiva, ali je ipak izolirana individua u sklopu jedne velike svemirske svijesti. Neke pjesme protežu preispitivanje moralnih načela i tradicionalnih boljki ljudske naravi poput zavisti, pohlepe i licemjerja, a ima i onih u kojima se naglasak bazira na socio-političkim nepravdama i angažiranim stavovima s gomilom parola, tako da je ustvari tematski dio s one emotivne strane prilično tugaljiv poput lamentiranja. Potencijalno najjači aduti su uvodna "Shadow in our blood" u klasičnom death-metal obrascu za koju je snimljen i video-spot, zatim "The fatalist" s nešto raskošnijim gitarama i klavijaturama, tugaljiva "The grandest accusation" u sporijem mid-tempu gdje se po prvi puta pojavljuje čisti Stanneov vokal, te "At the point of ignition" sa hitoidnim riffovima i daleko najžešće "I am the void" i "Surface the infinite". Od onih mračnije obojenih izdvaja se "Arkhangelsk" sa depresivnim tonovima 'trip' gitara i pozadinskom harmonijom, no u principu, na sve ovo predočeno već smo davno navikli od ovih melodičnih death-metalaca iz Goteborga.

Ništa novo.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 10/10/2010