Ovo je prosto nevjerojatno: Saxon u svojih skoro 55 godina postojanja ne namjeravaju u penziju. Frontmen Biff Byford je navršio 73 godine, ostatak ekipe je tek nešto mlađi, usput, otišao je gitarist Paul Quinn, a na njegovo mjesto došao legendarni Brian Tattler iz Diamond Head, no to se nimalo ne osjeti u zvuku ovog 24. studijskog albuma. Sve je u istim referencama poput adekvatne zamjene u napadačkoj sprezi nogometne ekipe. Nakon cover albuma "More Inspiration" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=32207 (2023), malo tko je očekivao novi autorski rad jer se još nisu stišali ni odjeci prethodnog studijskog "Carpe Diem" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31186 (2022) koji je po svemu sudeći bio prolog i najava ovog novog monumenta, jednog od ponajboljih im radova u 21. stoljeću koji vitla sjekirom, lije otrovni sumpor i ključa užarenu lavu u goropadno složenim kompozicijama klasičnog himničnog metala usredotočenog na snažni rock. Moćni, hrskavi i zavodljivi riffovi u energičnim šaržama tek samo na sitne momente ovdje prepuštaju prvenstvo laganijim dijelovima s povjetarcem kada se fabula raspreda o epskim relacijama povijesti i mitova u principu kroz metafore i alegorije aludirajući na suvremeno doba 21. stoljeća. Od elegantnog uvoda "The prophecy" s mnogo dramatike, naslovna "Hell, fire and damnation" raspreda kritiku društva s jednostavnim, ali grandiozno ljepljivim refrenom, te kao čitav niz kompozicija zabavno, maštovito, duhovito, a i poetski poučno prikazuju zašto su bend dostojan svakog respekta u konkurenciji Iron Maiden i Judas Priest. Koliko god se naslovna tema čini sjajnom, naredna "Madame Guillotine" je još bolja pričajući jezive priče o Francuskoj revoluciji sve tamo do protetske završnice s laserskim rezovima i mljevenjem titanskih gusjenica gibajući se u još jednom plotunu "Fire and steel" pozivajući se na čuvenu "Rapid fire" upravo Judas Priest. Sve se ovdje snažno odvija entuzijazmom i žestinom kao da im je nekih 20-ak godina, vokal funkcionira gotovo isto kao na onim legendarnim albumima osim što ponekad blago ode u grubost zbog čega ostavlja dojam opakog mainstream vriskača.



"There's something in Roswell" i "Kubla Khan and the merchant of Venice" šibaju adrenalin iz povijesnih lekcija stvaranja svjetskog poretka na pljačkama i razbojništvu, a osim "Witches of Salem" koja ode u potišteno mlaki revival horror vještičarenja i coprija, ovaj album je znatno snažniji i teži od njihovih najpopularnijih albuma iz 80-ih. Vjerojatno mnogi nisu očekivali da bi nakon spomenutog "Carpe Diem", a o kolekciji sjajnih ranijih radova da se niti ne govori, to jest, da bi mogli u ovako poznim godinama života iznjedriti ovakav rad kakvog niti mlađahni metalci ne mogu realizirati. Sve odlike klasičnog NWOTBHM su ovdje, doduše, bend već jako dugo nije imao nikakav stilski remont, ali ovo je točno onaj zvuk i način s punoćom autoritativnosti ažurirane i samobnovljene kreacije s nepogrešivom konciznošću i usmjerenom koncentracijom na pravilan izbor tema u skladu s komplementarno slojevitim glazbenim konfiguracijama.





Pa iako Saxon teško da može dobije neke aplauze za originalnost, ovdje ima toliko strasti i elana stare formule koja još uvijek funkcionira, te je po mojoj preporuci najpristupačniji pokazatelj onog iskonskog metala koji još uvijek ima čvrste rock korijene i ne obazire se na strvinare i sve one koji drsko plagiraju ove legende.

Naslovi: 1.The prophecy, 2.Hell, fire and damnation, 3.Madame Guillotine, 4.Fire and steel, 5.There's something in Roswell, 6.Kubla Khan and the merchant of Venice, 7.Pirates of the airwaves, 8. 1066, 9.Witches of Salem, 10.Super charger

Ocjena (1-10): 8,5

horvi // 17/06/2024