Bože moj, frontmen Biff Byford ima 72 godine, bubnjar Nigel Glocker 70, gitaristi Paul Quinn i Doug Scarrat nisu ništa mlađi, jedino je basist Nibbs Carter znatno u minusu od nekih desetak-petnaestak ljeta, a još uvijek sviraju, stvaraju i nemaju nikakve namjere da idu u penziju, da se povuku sa scene. Sljedivši relativno uspješan prvi cover album "Inspirations" (2021, UK no. 56) sniman u vrijeme prvog Covid-19 vala na kome su između ostalog obradili Stonese, Zeppeline, Hendrixa, Motorhead, Deep Purple, AC/DC, Thin Lizzy, The Kinks... novi rad s obradama je daleko mekši s jednom glavnom nakanom - da pokaže mlađariji kako se kalilo teško gvožđe u ranom metalnom prekambriju, odnosno, 60-im i ranim 70-im godinama prošlog, 20. stoljeća kada je distorzija tek stidljivo ulazila u okvire rock and rola s onim stalnim producentskim paranojama 'gitarsta, daj se stišaj, kvariš pjesmu, tu ti nešto jako krči, to ne može ići na ploču'. Osim što su jedni od pionira teškog zvuka i najvažnijeg NWOTBHM vala s konca 70-ih, sukladno s punkom, Saxon u ogromnoj karijeri koja traje više od 50 godina (prvo su se 1970. zvali Blue Condition, pa Son Of A Bitch do 1978.), nisu imali nikakvih bitnijih oscilacija. Uspjeh ih je pratio baš upravo zbog jednostavnog pristupa, malčice su tokom 90-ih izgubili povjerenje auditorija zbog grungea i alternativnog rocka, vrativši se u 21. stoljeću mic po mic, kako su starili, da bi im prethodni studijski album "Carpe Diem" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31186 dospio na UK no. 17 što nisu imali tamo još od ranih 80-ih i remek-djela "Power & Glory" (1983, UK no.15).



Ovdje se na 40 minuta s 10 obrada njihovih velikih utjecaja od kojih su crpili glavnu inspiraciju uočava taj jednostavan karakter benda sa šlihom vodećeg riffa i normalnog bubnjarskog tempa bez blastbeatova, ali tako odvaljenog poput stare kovačnice gdje je između ostalog i Mujo potkivao konja na Mjesecu, odnosno na mjesečini. Ne, ovo nije heavy, nego je snažan hard-rock jer ama baš niti jedan obrađeni autor nikad nije ulazio u heavy teritorij, izuzev, ponekad, tu i tamo Alice Coopera prisutnog s "From the inside" iz 1978. ili parodirajućih cirkusanata The Kiss "Detroit rock city". Prva je vraški dinamična u stilu Blue Oyster Cult skoro da pomislite kako će gitaristi staviti tambure iza glave odvalivši solaže, a druga dostatno brzi r'n'r s vraški odsviranim basovima, breakovima i tim fantastičnim vokalom Byforda koji ama baš u ničemu ne pokazuje znakove ovolike starosti.



Kao singl je izabrana nevjerojatna verzija škotskih The Sensational Alex Harvey Band (1972-1978) iz Glasgowa - "The faith healer" od čak 6 i pol minuta insinuirajući i onaj elektronski bas Chris Glenna i udaraljki/ šuštalica pokojnog klavijaturiste Hugh Mc Kenna (1949-2019) donoseći progressive konotacije, odnosno raširivši kompoziciju za pune 3 minute! Pune 3 minute u kojima ove legende po ničemu ne daju do znanja da su heavy, nego rockeri koji daju poštovanje svojim uzorima iz mladosti. A takvih primjera ovdje ima, kao što rekoh 10 komada, svaki se može usporediti s originalima i povući paralele. Najpoznatija, a i neočekivana je "We've gotta get out of this place" (The Animals) iz 1965. odvaljena u aletrnativnom rock šlihu The White Strips, tj, današnjeg Jack Whitea, a potom "Substitute" The Who, jba, meni puno bolja od samog originala jer mi je kod Townshenda i Roger Daltryja uvijek 'nešto manjkalo', isto kao i kod Bona i U2 nakon "The Joshua Tree". Ovdje su još obrade ZZ Top, Rainbow, Uriah Heep, Cream (baladična mistika "Tales of brave Ulysses") i odlična Partibrejkers rokačina "Razamanaz" Nazareth koje nikad nisam osobito preferirao jer su mi se tamo negdje koncem 70-ih i početkom 80-ih činili običnim seljačinama.

Jako dobra kolekcija obrada s posvetama velikanima. Nadam se da će jednog dana nešto slično napraviti U2 s obradama Roxy Music, Bowiea, Brian Eno-a, Kraftwerk i Suicide, a koliko su pokrali tuzemni bendovi za inspiraciju, ne treba pričati. Dovoljno je reči da je je Ludwig Van Beethowen uzeo čak 27 stavaka za svoju 5. simfoniju od Mozzarta. Nije slučajno, jer je fenomenalno, tako da je ovaj album, kako god da se naoko čini 'prosječan' i 'ispodprosječan', rezultat te utjecajne struje pjesama i autora kojima su Saxon izgradili The New British Wave Of Heavy Metal.

Naslovi: 1.We've gotta get out of this place (The Animals), 2.The faith healer (The Sensational Alex Harvey Band), 3.From the inside (Alice Cooper), 4.Chevrolet (ZZ Top), 5.Substitute (The Who), 6.Gypsy (Uriah Heep), 7.Man on the silver mountain (Rainbow), 8.Detroit rock city (The Kiss), 9.Razamanaz (Nazareth), 10.Tales of brave Ulysses (Cream)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 29/03/2023