home > mjuzik > Call To Arms

kontakt | search |

SAXON: Call To Arms (Militia Guard Music/ UDR/ EMI, 2011)

Mnogim bendovima je bilo suđeno da umru mladi, a ako se nisu sami pospremili u ladice povijesti na vrijeme, često je od njih nastala otužna karikatura koju niti nostalgične memorije na njihove najbolje dane nisu mogle sankcionirati. Međutim, u slučaju Saxon ta tvrdnja ne drži vodu.

Ostvarivši veliki uspjeh sa prvih 7-8 albuma s kojih su skinuli 5 velikih hitova, sredinom 80-ih su počeli lagano ponirati u ruševine NWOTBHM-a, da bi u 90-im potpuno nestali s glazbenog radara. Premda su konstantno objavljivali albume, nisu imali nikakve velike pauze, a niti bitne trzavice, tijekom vremena se u komercijalnom pogledu jednostavno zaboravilo na njih. Čudnom igrom sudbine i trendova, svi njihovi albumi u posljednjih 20 godina, od "Solid Ball Of Rock" (1991) do posljednjeg "Into The Labyrinth" (2009), a bilo ih je 9 komada plus desetak kompilacija i live izdanja, netragom su nestali u pretrpanim katalozima grunge hypea, precijenjenih nu-metal trendova i klasičnog metal mainstreama. Iako izgleda da su s vremenom izgubili optimalnu vezu sa zahtjevima tržišta na uštrb umjetničke slobode, frontmen Biff Byford i gitarist Paul Quinn su ostali dosljedni svojem stilu, energiji, klasicizmu i velikom umjetničkom poštenju. Ti albumi se niti izdaleka nisu primaknuli onoj komercijalnoj vrtoglavici ranih 80-im kada su sa Iron Maiden bili najvažniji i najpopularniji britanski HM bend, ali su bez ikakve sumnje imali svoje trenutke kreativnosti i velike autorske dosljednosti. Na žalost, izvještaj s nedavnog nastupa u Ljubljani (30.V 2011.) govori da su imali katastrofalan zvuk. Loš dan koji očito ne treba zabrinjavati...

"Call To Arms" pristiže kao 19. studijski album u standardnoj postavi koja se praktički nije mijenjala gotovo 15 godina. Bubnjar Nigel Glocker je u bendu od 1981., a u nekoliko je navrata napuštao ekipu ponovno se vrativši 2005. 'Najfriškiji' član je drugi gitarist Doug Scarratt koji im se priključio 1996. u vrijeme snimanja albuma "Unleash The Beast", a jedna od bitnih novina je gostovanje klavijaturista Don Aireya iz Deep Purple (nekad radio i u Rainbow) koji je dodao nostalgičan orkestrirani grom u pjesmi "When doomsday comes" koja je zajedno sa "No rest for the wicked" uvrštena u SF horror film "Hybrid Theory". Također je oplemenio i naslovnu, ratnu baladu "Call to arms (orchestral version)" s kojom završava album.

Čitav album je konstantno klasičan oldschool NWOTBHM s obnovljenim osjećajem vitalnosti u kojem se niti malo ne osjeća da je glavni autorski dvojac Biff - Quinn već prevalio 60-tu godinu života (pa zar već?). Uvodna "Hammer of the gods" sa repetativnim power-metal riffovima pokušava oživjeti dane nekadašnje slave, a naredna, vrlo troma "Back in '79" potpuno dokazuje tu tvrdnju. Može se kladiti da će pjesma zaživjeti kao dio njihovog velebnog hitoidnog opusa, taman rame uz rame klasika poput "747 (strangers in the night)", "And the bands played on" ili "Power and the glory". U pjesmi nakon duljeg vremena ponovno pozivaju na uniformiranost 'traperice i koža'. "Surviving against the odds", "Chasing the bullet", "Ballad of the working man" sa catchy melodijama i "Afterburner" koja podsjeća na Judas Priest "Freewheel burning" (1983) su pjesme sa čistom energijom i teškim riffovima, a sporije "Mists of Avalon", naslovna "Call to arms" koja ima dvije verzije i već spomenuta "Back in '79" samo nastavljaju tradiciju njihove etike, tj. neupitnog i temeljnog kamena kojim su skovali svoj trade-mark kao majke klasičnog heavyija. Možda se tek na trenutke osjeti da dosljednost pjesama nije kao što je bila u slučaju njihovih ponajboljih albuma u posljednjih petnaestak godina, recimo "Unleash The Beast" ili "The Inner Sanctum" (2007), no u principu je općeniti karakter onakav kakav se i očekuje od ovog velikog benda. Energije i samopouzdanja mu ne manjka.

Cjeloviti dojam albuma jest da nije namjenjen slušanju u kućnoj intimi, već u klubovima, velikim dvoranama i na stadionima. Tu i tamo prizivaju svoje prepoznatljive reference, ali su razvili zreliji ton u nekim sporijim skladbama, te se čini da su uhvatili potpunu kontrolu nad albumom bez ikakvih pretjeravanja ili mogućih grešaka. Sve ovo veoma upečatljivo zvuči, pravo rečeno rock and roll na klasičan heavy način, a ne treba niti smetnuti s uma i sam omot na kojem se nalazi Lord Kitchener (nalikuje na Staljina) iz vremena prvog svjetskog rata kada je zvao mladiće da se prijave u vojsku. Jest da je heavy unazad dvadesetak godina eksplodirao u ekstremno brza nadmetanja, no ovaj album je ostao dosljedna klasika koja pokazuje šta je ustvari onaj originalni i još uvijek suvremeni stil.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 28/06/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Here

GLIGOR KONDOVSKI: Here (2020)

| 17/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Vertigo

ZAKK SABBATH: Vertigo (2020)

| 16/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: 08_2020_XU

SVEGA POMALO: 08_2020_XU (2020)

| 15/09/2020 | pedja |

>> opširnije


cover: All Our Flags Are Grey

TRANSGRUND: All Our Flags Are Grey (2020)

| 12/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Point

YELLO: Point (2020)

| 11/09/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*