Steva Pivnički svako malo iznenadi nekim naglim stilskim zaokretima. Evo, nakog sludge hardcore metala s bendom AcidFather (EP "Cure Is The Fire" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30993 2021.) ponovno je zaskočio u neočekivan preokret - akustičan post-grunge u kome on svira gitaru, dakako isključivo akustaru, a na vokalu je Stevan Aleksandrović iz beogradskih metal bendova Lambville i Archetype. Oko imena i potrage na internetu može doći do poteškoća: iskočiti će kojekakvi izvođači i albumi širom planete što sadrže dvije glavne riječi u imenu benda, no njihova jedina prava bandcamp stranica je fearthetime.bandcamp.com/album/fear-the-time. Imaju i youtube channel (pogledaj s desne strane na linkove). Elem, ovaj duet se našao na svima dobro poznatom terenu što otprve zamiriše na klasičan kantautorski rad, međutim u membranama se osjeća žešći legato galop onoliko koliko to unplugged dozvoli pri čemu se pazilo na koegzistenciju i kreaciju da ne postane monolitna što se često dešava kod ovakvog izričaja.



Za početak, ovdje su samo 4 autorske pjesme uklopljene u prihvatljivo kraće 'pop', ajde rečemo radiofonične formate oko 3 minute u kojima je uz gitarsku legato fluidnost (nema ama baš niti jednog pravog staccata ili solaže, ajde tek u tragovima lagane blues teme "My end") najjači adut vokal u iznimnim registrima od baritona do režavo-vriskavog, pravog testosteronskog, rockerskog tenora otprilike na relacijama Bajsa (Infra-Red, Claymore, Kleimor, Subotex) i pokojnog Layne Staleya u obligatim melodijama i nadosnimljenim korusima. Naravno, s obzirom da je dobar dio škole i utjecaja došao od primjerice Temple Of The Dog, Alice In Chains, Down, a i još nekolicine bliskih grunge/ hard-rock/ metal imena koja se nisu libila akustičnih performansa, tematika fabule je mračno raspoloženje prožeto emocijama, unutarnjim kompromisima, intimnim ispovjedima, dakako, ljubavnim melodramama, a bome i teškim životnim odlukama aludirajući na tračak surove socio-političke stvarnosti što je vješto sofisticirana u nimalo prijatnom laid-backu. Traže se odgovori, koji puta i nemogući, metafizički, spiritualni... oni na koje često ljudi primjenjuju poštapalicu 'ah, ne znam šta da ti kažem' jerbo je gro stihova upereno u psihološko-filozofska razmatranja vrijednosti i kvalitete između istine i osjećaja 'preporoda ranjene nakaze' tik na ivici frustracije, očaja, depresije i suicida.

Najbolja stvar je tugaljiva "The only truth" u molskom akordu čisto lako primjenjiva za post-grungerski kompletan bend, a ovih 13 minuta materijala pokazuje Stevanovu fleksibilnost da i s ovako minimalističnim pristupom umije održati pažnju od početka do kraja ne izgubivši niti sekund pozornosti. Međutim kad bi se radio kompletan album, ovaj način vrlo brzo bi dosadio poput sličnih izdanja pokojnog Chris Cornella.

Naslovi: 1.Destiny, 2.Freak, 3.My end, 4.The only truth

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 17/05/2024