Od glave do pete, Youth A.D. je oneman bend Stevana Pivničkog iz Srbobrana kome se jedino priključuju muzičari za potrebe živih svirki. Inače, on sam radi, piše, komponira, snima, svira i producira svoje radove koji su žanrovski okrenuti uglavnom u oldschool industrial maniru, a po reputaciji vrlo blisko kotira novosadskim DreDDup, niškim Figurative Theatre i Third I. Redovito je aktivan zajedno sa dobrim dijelom Crime:Scene Records ekipe (nekadašnji D:S Records), nastupa po sukladnim festivalima i eventima, te je prisutan na nekolicini underground kompilacija. Rad pod ovim imenom počeo je 2000., a debitantski album "MH:MKULTRA" realizirao je 2008. za nizozemsku izdavačku kuću CyberfArts koja mu je objavila i ovaj drugi dugosvirajući rad.

Za razliku od instrumentalnog prvijenca koji je imao mnoštvo eksperimentalija, samplova, laganih natruha harsha, vragolasto izvitoperenih ritmova i neobičnih gitarskih noise rješenja, Stevan je na drugom, prijelomnom albumu posve okrenuo stil u cjelovite vokalne kompozicije i daleko jednostavnije plesnije tempove s elementima EBM estetike kojima je suprotstavio nabrušeni industrial zvuk uz katkad prisutne baraže snažnog repetativnog elektronskog hard-funka. Tako se kroz cijeli niz kompozicija oslobađa prostor pogodan za plesne podije djelomično se prisjećajući dobro znanog starozavjetnog štiva Front 242, Skinny Puppy, Nitzer Ebb, minimalističkih obrazaca Cabaret Voltaire i ranih elektronskih Ministry recimo sve do faze "Psalm 69". Izuzev uvodne "God TV" koja u sebi sadrži produljenu jeku prvijenca sa specifičnim varijabilnim ritmom koji je pretvoren u vodeću melodiju, kompozicije "Voice within", "Focus on the mission", "The fire is me" i "Bleed" potpuno uranjaju u epsku kronologiju EBM/industriala 80-ih na kojega se bez ikakvih problema može plesati. Osim narativnih, u nekoliko navrata Stevan koristi polumelodične growlove koji ne bježe daleko od death-metal nabrušenosti, a pojedine skladbe se mogu sagledati čak i iz prizme industrial-metala budući da u sebi sadrže dostatnu količinu visokooktanskih gitarskih riffova koji su producirani preko njegovih tko zna kakvih procesora i efekata. Jedan od takvih komada je prvi singl "State of terror" za kojeg je snimljen i prateći video u produkciji Fiat Pompeious Films.

Nakon vraški nabrijanih prvih dvadeset i pet minuta, u drugom dijelu albuma dolaze ritmički daleko lakši i umjereniji tempovi koji posve dokazuju činjenicu da se Youth A.D. definitivno preselio na plesne podije, dakako underground klubova. Pjesma "She loves her suicide" iznenađuje svojom toplinom mračnog i tromog synth-popa kao da je produljena industrial ruka alternativnog Gary Numana, a "Napalm rainbow" opčinjava čudesnim obrednim tempom uvijenim sa harmonijama syntha, gitarskim riffovima i elegantno uklopljenim elektronskim funk basovima. Sljedbenik ove etike je i "Death inc", no ona se u refrenu mjestimično pretapa u hardcore-punk koji dakako ništa ne smeta, ali se znatno po svojoj agresiji odvaja od prethodne dvije, vrlo uravnotežene, skoro pa 'pop' pjesme. Posljednja "Nothing" je daleko najjednostavnija skladba čitavog materijala sa ogoljenom strukturom, jednostavnim formatom i čitavim serijalom vokalnih samplova, kao i sirovim repeticijama u kojima se najjasnije očitavaju Stevanovi growlovi nalik na Jourgensena, a po svojem obliku ima sve odlike klasičnih Ministry s prelaza 80-ih u 90-te. Malčice zasmeta što finiš albuma nema nikakav 'outro' ili instrumentalni izvodnik, već završava kao da najavljuje neku posve novu, možda kristalno čistu fazu u kojoj bi živa instrumentalizacija mogla pojesti sve one dosadašnje Stevanove samplirane vragolije.



Svih ovih 10 pjesama ima detaljno sračunatu i izgrađenu konstrukciju klasične 'pop' pjesme (uvod, strofa, refren, solo, finiš) bez ikakvih kompleksnih aranžmana, breakova ili neočekivanih prevrata. Gibaju se pravolinijski od početka do kraja ne odstupajući niti milimetar od zacrtanog formata, no u sebi sadrže iznimno zanimljive i uzbudljive detalje bilo da se radi o inteligentno postavljenim odnosima harmonija i melodija, lirski mračnim opservacijama prožetim angažiranim temama inspiriranih društveno-političkim kaosom i individualnim preokupacijama, te ubjedljivo dotjeranim repeticijama koje su osnovni temelj Stevanovih gradacija.

Album jednostavno moćno lupa i udara svom silinom atakirajući na poganje i skakanje, te se uz ovih 40-tak minuta nikako ne može ostati statičan kao što je to bio slučaj sa debijem koji je bio prvenstveno namjenjen za slušanje. Nekolicina pjesama se bez ikakvih problema pokazuje relevantnim hit ubodima ovozemnog industrial undergrounda približivši se moćnoj gomilici izvođača koji su već naveliko podigli prašinu svojim radovima i koncertnim nastupima (riječki One Piece Puzzle, spomenuti DreDDup i dobar dio C:S ekipe, potom znatno drugačiji i senzibilniji, no vrlo bliski kLeimor...), a čitav album isijava energijom u kojoj je sklopljeno nekoliko vitalnih žanrova uključujući i punk i hardcore i metal. Ta sinergija osobito dolazi do izražaja prilikom živih nastupa na kojima se Stevanu priključuju basist i gitarist, a tko zna, možda u dogledno vrijeme Youth A.D. osvane i sa bubnjarem, a i još ponekim glazbenikom (recimo klavijaturistom), što bi Stevanu moglo dati potpuni prostor kao frontmenu koji je ionako alfa i omega cijele priče.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 21/10/2011