Oh, kad mi je sin, sad već pubertetlija vidio omotnicu ovog albuma pitao me jel' to neki crtić koje još uvijek voli pogledati. Ma nije sine, to ti je mjuza jednog benda koji je snimao tamo gore na Kustošiji, vrlo blizu studija Luke Čabe gdje si se ti znao igrati u dvorištu s kućicom na drvetu, pa mu pustim prvu, drugu, treću pjesmu, ali niks. Ne zanima ga jer sluša Ed Sheerana, Sia-u, Taylor Swift, Adele, Miley Cyrus... a ja mu dao sve moje ploče, tisuće komada svačega što sam kupovao tokom zadnjih pola stoljeća. I gledam, stavio on pored gramafona kojeg je dobio prošle godine za 13. rođendan ploče The B-52's, Visage i Beograd, istražuje on što se nalazi u tom zvuku, okey, neću mu ama baš ništa sugerirati, čak niti reći da su to jako dobre ploče. Izabire ih proizvoljno, možda po omotima, možda po imenima, ali do funka još nije došao izuzev "Night train" Visage. Pretežak je funk za njega. Sjećam se kad sam na rasprodaji u mom malom gradiću Đurđevcu, baš upravo kad sam imao svojih nježnih 14 godina 1981. naletio na ploču War - "Galaxy". Koštala je ko' danas pola pereca za 30 centi, robna kuća se htjela riješiti jedno 20-ak njihovih ploča koje nitko nije po tržišnoj cijeni htio kupiti. I kupim ja premda mi image total crnog benda s ogromnim reverima, frizurama mikrofonkama i razgaljenim košuljama nikako nije pasao, a ja tad bjehovah punker, novovalac, novi romantičar nafilan na Gang Of Four, Classix Nouveaux, Ultravox, Kraftwerk, The Clash, The Beat, Madness, naravno prvi album Boa, Haustor, Film, Azru, rano Prljavo Kazalište... i dođem doma, stavim ploču, ma ti bokca, ovi crnci su fenomenalni! Upecali su me otprve. I odma sam drugi dan odnio ploču u školu, na glazbenom odgoju smo imali gramafon, pa sam ekipi iz razreda pustio ploču da čuju dobru američku funk mjuzu koja se može kupiti za pola sendviča u netom otvorenoj robnoj kući uz hrpu koještarija na odjelu muzike, kako reče stari metkovac Jappa ' izgubljen sam u supermarketu komercijalnih ploča' Miše Kovača, Olivera, Tereze, Senada od Bosne, Bijelog Dugmeta, Čorbe, Divljih Jagoda, Vere Svobode, Dušana Dančua, a tada još nije bila najezda novokomponiranih narodnjaka. Shvatili ste, ovo je vrlo prijatan zafrkantski album, drugi u diskografiji mnogoljudne funk ekipe koja prvenstveno daje vedru zabavu punu štoseva, viceva i fora, ma baš upravo onako kako funk i treba funk-cionirati u šarenim košuljama s bras sekcijom i poletno lepršavim ritmovima za plesne podije. Prije svega zabava u kojoj ne treba razbijati glavu nikakvim sofistikacijama premda uvodni instrumental "Himna" može djelovati kao neka ironija na "Ljepa naša domovina" poput mekanih Miladojka Youneed iz vremena "Bloodylon" ili prve Disciplina Kičme " Sviđa mi se da ti ne bude prijatno" kad je Koja odsvirao ondašnju himnu "Hej Slaveni". Nikako, ovo je tek samo uvod u šašavu priču koju vještim vokalizacijama ispreda odlična Nikolina Kovačević, prvo "Stara Lišica" o staroj licemjernoj prevari 'tko pod drugim jamu kopa/ tko se mača laća' evocirajući pomalo i na Tamaru Obrovac koja je davno rekla neću više jazz kantati, a vidiš, preživjelo je vrijeme da se i jazzy manire koriste u ovome komadu kao i na niz preostalih. "Bobi" zvoni na primamljiv poziv vedre erotske zafrkancije, onomad pokojne braće Laboratorija Vranešević, a mora se primjetiti da ova ekipa ima smisla i za kompleksno urađen zvuk cirkusa s lucidnim izbojcima, daleko od onih suhoparnosti Mayales ili Jinx.



Iznimno otkačena, pa čak i egzistencijalno angažirana "Inkasator" je komična priča o dolasku inkasatora TV pretplate na vrata i onda se svašta dešava, ha-ha-ha, uostalom, pogledajte priloženi video, a vjerujem da su se mnogi zatekli u ovoj situaciji. Nikolina ima vraški talent za teatralan prikaz, kapa dolje, ovo mora biti veliki hit na medijima koji muku muče s pretplatnicima, a tu je i kratki instrumentalni 'izvod', dodatak u tromoj psihodeliji za slobodno razmatranje što li se nije desilo. Nadam se da ste gledali onaj film "Jacob's Ladder" iz 1990. s Tim Robbinsom u glavnoj ulozi o utjecaju LSD-a na vojnike u Vjetnamu. Tada se u jednoj sceni pojavljuje ona snažna pjesma James Browna "My thang" iz 1974. (USA no. 29) kad je glavni junak bio totalno omamljen i znojan u mraku diskoteke, a usput, uvodni sample su koristili i Public Enemy. Nego, zaplet je to u "Ćorava posla", novi pogodak onako kako funk danas, vidi vraga, bledoliki i to Hrvati interpretiraju stari stil otprije najmanje pola stoljeća kasnije bez arogancije s primjetnom dozom acid fuzije igrajući se otkačenim metaforama na višeslojnim nivoima, čak ima i 'malo šuši-muši', ah, to baš volim, sjetim se svojeg pokojnog ljubimca, psa Linića kojem sam upravo znao govoriti 'šuši-muši', a on je odmah znao da je vrijeme za šetnju. Naravno, ovdje nema pametovanja i intelektualnih diskusija, sve je ovdje otkačeno, zabavno i prijatno iščašeno s gitarskim chugovima Mate Picukarića na jedinoj stvari engleskog izričaja "Chinke" u kojoj je ubacio i kraći jazz solo, a kao i tijekom čitavog albuma, duhači kvalitetno gruvaju. Naslovna "Sakati paun" od svega 1 minute je minimalistički vox-extended s glavnim muškim vokalom inzistirajući od auditorija da pronikne u suštinu metafore (nije teško, kaj ne?), a onda draga nam ptica "Lastavica" s doduše bezazlenom poetikom pokazuje ogroman bendovski siže strasne uzajamne kemije gdje Nikolina pjeva doslovce u sukladan ton trombona Vedrana Vojnovića, a bubnjanje Petra Cvahte ovdje je skoro jazz, ti bokca, takvog nije imao niti spomenuti godfather of soul, funk i r'n'b-ija... Najdulja "Ludi Rudi" (čak 7 i pol minuta) njedri iz blues obligacija u vokalnu rap improvizaciju s nekoliko frakcija, daleko uspješnijih nego li je to Kields pokušavao isporučivati na zadnja 2-3 albuma RHCP pretvorivši ovu pjesmu u psihodeličan zbir lucidne fantazije s ironičnim izbojcima o, uh, zabavi u nekoj urbanoj sredini kojoj evidentno Dementronomes teže, tamo u L.A. ili NY gdje im je i mjesto. Ova stvar je definitivno najmoćniji komad albuma, no težak za singl dišeći poput završne, jedine lagane balade "Đigi migi" u soul-blues maniru, ajde, da vam približim, ono što je bio "Easy" od Commodores (1977, USA no. 4, UK no. 9) i obrada "I'm easy" Faith No More (1993, USA no. 58, UK no. 3), to je otprilike ova stvar nakon urnebesnog provoda budeći se uz polusnenog partnera, nezainteresiranog za jutarnji seks jer se previše urokao i do solidne potencije će mu trebati još jedna runda dobrog sna, a članovi benda koji su se priključili vokalizaciji na samom koncu pjesme se čak i smiju jer su duhoviti, prijatno otkačeni i zabavni. Ovo je odličan album, nije za malodobne tinejdžere na Ed Sheeranu, one malo starije jest, uglavnom je namjenjen za široku potrošnju, kako reče scena iz stripa Alan Ford 'odijelo za slonove, mršave, debele i upravo za vas'.

Naslovi: 1.Himna, 2.Stara Lišica, 3.Bobi, 4.Inkasator, 5.Inkasator (repriza), 6. Ćorava posla, 7.Chinke, 8.Sakati paun, 9.Lastavica, 10.Ludi Rudi, 11.Đigi Migi

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 14/03/2024