Prošlog četvrtka u podrumu Palmotićeve, sekta štovateljica i štovateljičica Sv.Vahpeda održala je glazbenu ceremoniju svetkovanja Njegovog Visočanstva Gruva. Zvuk je plivao u osvježavajućim potocima Vahped Ale-a koji je svojom žurkadeličnom opojnošću gasio žeđ i palio glad posjetitelja željnih odmazde 626 protiv Duš-Begova i njihovih bezdušnih podanika čiji je plan da u crno zaviju stranice povijesti zvonke radosti koje se večerašnji hrvatski glazboljubni savez ufa notno ispisati. To ti je tak, sve to ima svoje i tko zna zašto je to dobro. Stoga, ajmo vidjeti što smo čuli da ne bi bilo da nismo.

Prvo poglavlje evanđelja po Gruvijanu počela je reproducirati friška zagrebačka atrakcija zvana Spleen G. Radi se o impresivnoj kombinaciji prog rocka i rapa koja ne bi trebala imati većih problema oko zadovoljavanja kriterija za ulazak u Progarchives.com. Muzika se sastoji od dugotrajnih mantranja putevima groovea i bauljanja izlomljenim taktovima koji se pretaču u reperske točke zamamno razigranog flowa kakvog se ne bi trebali posramiti ni doajeni balkanske hip-hop scene.

Najupečatljiviju instrumentalnu nijansu njihovom relativno bogatom zvukopisnom pejzažu daju uzbudljiva lutanja po tipkama klavijatura. Njih u maniri vjernog suputnika nadopunjuju kratki solo-gitaristički lajtmotivi dok im puls basa i probavni takt bubnja neumorno drže tlo pod drogama. Naravno, ne misli se da je itko u bendu na kemiji ili teškim opijatima, osim ako se sama muzika ne ubraja u drogu. A muzika Spleen G-ja je definitivno omamljujuća u svakom smislu s potencijalom da ti cijelo tijelo pretvori u G-točku, iako se publika držala podosta rezervirano, da ne kažem pretrezveno. Za pretpostaviti je da su jedino prve redove zauzeli poznavatelji njihovog svježeg rada, a ostatak kluba je vjerojatno vrvio od stalnih posjetitelja (iako više posjetiteljica, istinabog) Saxa koji dođu tamo popiti pivu, pa onako usput posluhnuti što se nudi na bini. Osim zadivljujuće svirke i reperskih lajni meni za sada teško odredive, iako zasigurno pretežito šaljive tematike, bend nam je i između pjesama podario show u vidu polunebuloznih frontmenovih soliokvija i grotesknih igrokaza s klavijaturistom na neodređenoj granici između improvizacije i montiranog procesa. Njihov izričaj je podosta autentičan, ali ako se baš mora povući neka paralela, onda je najprikladnija ona s Rambom Amadeusom. Iako to treba shvatiti uvjetno, jer ne radi se o kopiranju, već prije o nadahnuću obogaćenom njihovom inovacijom. Rambov izričaj se ipak temelji na političko-društvenoj satiri i nekontroliranoj orgiji parafraziranja tuđih pjesama, dok Spleen G čistim autorskim rukopisom i nekakvim poluinternim pošalicama na rubu bizarnosti okreće mlin na svoju limunsku kiselinu, da ne kažem lizerginsku. Ipak, fuzija stilova i zajebantski šarm su im zajednička poveznica. Sve u svemu, ostajući četvrtkom doma pod toplom dekicom propustili ste vrući bend koji bi vrlo skoro (nadajmo se već nakon nastupa na InMusic Festu kojeg su osvojili pobjedom na natječaju "Zasviraj sa Žujom!") mogao postati tražena roba u gradu. A i šire. Bitka Gruvijan vs Grubijan nastavlja se u 50 nijansi duginih boja predvođena funk mašinom zvanom Dementronomes. Bend je satkan od ovećeg broja tehnički besprijekorno usviranih glazbenika koji zvuče toliko svjetski da bi imali prođu u bilo kojem dijelu svijeta. Ali impresioniranje publike razmahivanjem vokalno-instrumentalnim vještinama nije njihov cilj, već definitivno sredstvo. Dementronomes came to shake your bones. To je muzika stvorena za ljude kojima je ples najvažnija sporedna stvar na svijetu. A onima kojima nije, mogla bi uz DMNTS ubrzo postati, jer njihovi taktovi prže munjama vaše ruke, noge i kukove koliko se god vi iz prve tome opirali. Možda zbog toga Sax i nije najprikladnije mjesto za njih, jer prostor koji bi trebalo biti raščišćen za protezanje udova zauzimaju stolovi i stolice. Radi toga se plesna aktivnost može upražnjavati jedino u dvometarskom prostoru ispred bine, a i tamo smetnju predstavlja glupi stup kojeg bi najradije htjeli srušiti, ali niste sigurni da li je nosivi. U ovom bendu klavijaturist je još upečatljiviji od prethodnog u svom virtuozitetu prčkanja po tipkama (a bogami i u bekovima čija visina nadmašuje glavni ženski vokal), iako mu članovi brass sekcije često otimaju instrumentalni spotlight, a bogami i vizualni s havajskim košuljama na avione, Miki Mause, cvijeće i ananase. Pjevačica također ima pozavidne vokalne performanse. Bilo da pjeva junačkim njedrima ili nonšalantnom lijenošću, svaki zvuk koji ispusti iz sebe je supersoničan i prokleto tonski precizan. I kad priča između pjesama čuješ joj melodiju u glasu kao da bi najradije i u uredu s klijentima razgovarala u tonovima i skalama. Također, njeno spontano vođenje showa između pjesama zrači onom simpatičnom i poželjnom vrstom zaigranosti kakvu bi svako od nas trebao prakticirati više puta dnevno da se očisti od svakodnevnih stresova. Možda ova Nina nije Kraljić, ali je zasigurno kraljica grupe. Iako i to treba shvatiti uvjetno, jer kojem god članu benda pokloniš pažnju, mogao bi ne skidati oči i uši s njegove upečatljive izvedbe kao da je baš on glavni lik ove žurkalicious priče. Npr. bubnjar Petar tek ovdje ima priliku kao svirač zablistati u punom sjaju, jer mu uloga u pratećem bendu Nine Romić nije prikladna za suvereno carevanje bubnjevima kakvo prakticira ovdje.

Ukratko, radi se o vrlo vjernoj bjelačkoj ekspozituri crnačkog funk/soul fazona. A da osim vjerne publike imaju i naklonost starih scenskih legendi pokazalo se i vokalnim gostovanjem Zdenke Kovačiček koje nikoga u klubu nije ostavilo Bezduš-Begom. Tijekom cijele Zdenkine izvedbe, srca cijelog Saxa su se topila poput Zdenka-sira na vrućoj tavi, a osmijesi su se razvlačili kao žvakaće gume, slično kako uvažena gospođa razvlači svoj vokal. Nakon ovog featuringa uvrštenog u highlight večeri cijelom klubu je udahnuta nova duša, jer je atmosfera u publici narasla do razine da se na noge diglo dosta ljudi koji su do tada sjedili za stolovima i samodostatno pijuckali svoje piće. Tako je do kraja ove gotovo maratonske svirke plesna aktivnost donekle nadišla skučene okvire Saxa koje smo već naveli kao otegotnu okolnost. Na kraju ove svečanosti u čast Sv.Vahpeda, Gruva te drugih Žurkodelija i Vahped(al)ofila teško je ne zaključiti kako nismo mogli naći bolje mjesto od Saxa za provesti četvrtak navečer. Još da su cijene pića bile kao na Cooganju petkom (a.k.a. Pan=9kn), gdje bi nam bio kraj.

ognjen bašić // 21/05/2016