Prosto je nevjerojatno za promotriti da su ove legende iz Birminghama još uvijek aktivne i pune energije makar imaju, kako koji, više od 70 godina, te da svoju heavy misiju života izvršavaju briljantno. Gledajući onu njihovu široku diskografiju sa samih početaka, malo tko je daleke 1974. kada su objavili debi "Rocka Rolla" mogao pretpostaviti da će baš upravo oni nadživjeti sve one velebne hard i heavy zvijezde, te postati kamen temeljac teškog zvuka kojeg su pored Black Sabbath, Led Zeppelin, Deep Purple, Blue Oyster Cult, T-Rex, Thin Lizzy i ekipe kontinuirano izgrađivali mic po mic od albuma na album utjelovivši glavne smjernice NWOTBHM, takoreći vitalnog načela svakog moćnog gitarskog i ritmičkog naboja. Čisto sumnjam da su oni rijetki fanovi tokom tih 70-ih godina prošlog stoljeća smatrali Judase iole važnim i značajnim onoliko koliko su primjerice navedena slavna imena slovila u svojem postojanju, a vidiš, istosmjerno vjerojatno nitko nije o njima razmišljao da će uopće postojati i održati se narednih pola stoljeća kroz koje su prošli i slavne, a i turbulentne trenutke, posebice nakon što ih je 1992. napustio frontmen Rob Halford u zenitu kreacije kada su 1990. objavili najbolji i najznačajniji metal album svih vremena "Painkiller". Poznata je stvar da su naredni "Jugulator" (1997) i "Demolition" (2001) s nesretnim Tim 'Ripper' Owensom na vokalu totalno izgubili povjerenje milijunskih fanova kada je izgledalo da su kao bend potonuli u ambis iz kojeg se više neće vratiti, a i nu-metal ih je požderao, kao i činjenica da nisu na vrijeme napravili stilski remont ostavši gluhi za nove tendencije koje su nekoć stvarali. Ipak, povratak Halforda na "Angel of Retribution" (2005) im je donio najbolji plasman u karijeri (USA no.13) kao garanciju da je samo njegovo grlo i njegov stav jedino pravo, prepoznatljivo i relevantno mjerilo uspjeha nakon kojeg su svi naredni albumi u 21. stoljeću doživjeli preporod karijere. Usput, prethodni album "Firepower" (2018) je s obje strane Altantika dosegao njihov najbolji plasman - USA i UK no. 5.



Teško je uopće vjerovati da je ovo kompromis ovako značajnog benda kome su Zeppelin bili tek samo sitni uzor, a Blue Oyster Cult osnova konfiguracije, te da su utjecali na Metallicu, thrash, speed i svijetle oblike thrash metala jer "Invincible Shield" nastavlja tradicionalan stil takoreći otpočeo na davnom "British Steel" albumu iz 1980. uz neke sitne korekcije sa synthovima poput uvodnika prve pjesme "Panic attack" čija atmosfera poprima obrise "Turbo" faze sredine 80-ih. Naći će se ovdje i ponešto manijakalnog thrash galopa u nekoliko tema prvog dijela albuma, kao i obaveznih rock konotacija koje nikada nisu napuštali, primjerice u "Gates of hell" jer su, ne valja zaboraviti, još kasnih 60-ih poćeli kao blues-rock bend s progressive aranžmanima, pa je u toj ulozi promišljen drugi singl "Crown of horns" koji očito nije u svojstvu potrage za slavom heavy metala već emotivne lavine s mainstream fuzijom.



Od pjesme do pjesme nižu mnoštvo prepoznatljivih varijacija u kojima se Richie Faulkner i Glenn Tipton (s ozbiljnim zdravstvenim problemima u zadnje vrijeme) nadigravaju gitarskim produžecima uvijek sklonim ka herojskim i nezaboravnim riffovima, solažama i improvizacijama uz standardno pumpajuće basove najstarijeg člana po stažu Ian Hilla (Tipton je u postavu došao 1974., no po godinama je najstariji, momentalno 76 na plećima), tako da u principu ne treba očekivati nikakve inovacije u ovakvom peglanju. Ono što čini relevantnu srž pjesama jest lirika, ovaj puta prilično sumorna s mračnim 'doom' aspektima poput relacija života u srednjem vjeku kada su ljudi živjeli u kolibama i selima gacajući blatom, boreći se protiv vladajuće tiranije, strepeći od gladi i zaraznih bolesti bez nekog primjetnog optimizma i tračka nade. Naslućuje se ono što dolazi s obzirom na tijek propadanja kulturološko-političkih, egzistencijalnih i socijalnih tendencija u kojima se kovitla ljudska civilizacija, no kako su uvijek unosili takvu mračnu stranu života, obično sa dobrom dozom humora ili barem pozitivnog raspoloženja, u ovome slučaju toga nema. Zapravo, poetika nema duhovitu stranu nego tegobne rasprave na epski način, a tek trunka nekakvog svjetlog blijeska na rijetke stihove se može pronaći u "As God is my witness". Moguće da će im zadrti fanovi zamjerati na pomanjkanju satire jer je tematski vrlo težak i mučan, a malo više raznolikosti ne bi škodilo.





Završna "Giants in the sky" je blueserska oda Ronnie James Dio-u i Lemmyju, a u bonusu od 3 ekskluzivna komada za poleđine 7'' singlova se nađe "The lodger" gdje Halford milozvučno vrišti 'osveta je moja'. Sve u svemu ovo je album koji bez zadrške uvjerava da su Judasi još uvijek vjerni čuvari iskonskog metala s gromoglasnim pjesama nakićenim gordim refrenima kakve nisu imali još praktički od spomenutog "Painkiller" objavljenog prije gotovo 3 i pol decenije. A ono što su mnogi smatrali da će Halfordov visoko ciktavi, zlonamjerno paklenski vokal žustrog Gandalfa postati prošlost prevarili su se u prognozama. Više od sat vremena 'nepobjedivi štit' strateški postavlja bitku s bataljonom ratnika spremnih da udaraju i ostavljaju modrice, te da skroz budemo sigurni, upravo naslovna pjesma "Invincible shield" zaokružuje uvodnu trilogiju napada na pljačkaše i licemjerje herojski opakim protuudarcima.

Publicisti, kritičari, a i mnoge sitne duše često znaju omalovažavati bendove i autore koji su predugo na sceni spočitavavši im da je vrijeme za penziju ili odlazak kad se osjeti da nema više potrebite kemije, međutim, ovdje se čini da su Judasi na vrhuncu kreativnosti...

Naslovi: 1.Panic attack, 2.The serpent and the king, 3.Invincible shiled, 4.Devil in disguise, 5.Gates of hell, 6.Crown of horns, 7.As God is my witness, 8.Trial by fire, 9.Escape from reality, 10.Sons of thunder, 11.Giants in the sky, BONUS: 12.Fight of your life, 13.Vicious circle, 14.The lodger

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 13/03/2024