Razmaziti publiku na oblizeke baš i nije najzahvalnije. Evo, Prong, odnosno Tommy Victor već po najmanje pedeseti put mora(ju) smišljati nove specijalitete jer se od njega (i njih) očekuje melodičan plesni thrash s hardcore aditivima u obavezno primamljivim riffovima, a valjda ih je sve odsvirao, kako se činilo još prije najmanje desetak-petnaestak-dvadesetak godina. Stoga iz albuma na album stvara dojam da se sve to već odavno čulo, no dakako, to nije čista istina. Na ovome alarmantnom stanju hitnog slučaja vrše se inverzije dobro znanih štoseva za osvajanje srdaca doživotnih fanova, a možda i onih koji čekaju na to jer vjerojatno još ne znaju za neka njihova stara ultimativna remek-djela. Tja, od zadnjeg albuma je prošlo 6 godina, činilo se da će nastaviti s vrlo brzim serijalom dugosvirajućih radova jer su od 2012. do 2017. naštancali 5 komada i onda stali. Zasićenje je bilo očito, minimalizirala se postava samo na gitaru, bas i novog bubnjara Tyler Bogliolija, pa je ovaj 13. rad pričekao i karantenu i kojekakve pizdarije jer im odavno ne ide u onome smjeru kako se to u 90-im činilo da će nastaviti uspješnu kariku Anthrax, Metallice ili Sepulture. Kako god, Victor nije izgubio oštrinu i sposobnost za žustre riffove, aktualnu liriku i otkačene punkersko-hardcoreaške refrene, no materijal od 40 minuta vrlo brzo prerasta u predvidljivost s manje originalnosti nego inače. Ok, uvodna pjesma "The descent" moćno grije, naslovna "State of emergency" ključa, ali nedostaje vrenje kakvo je bilo prije tridesetak godina premda je mjuza dosljedna koheziji crossover mišunga s malo repanja, punka, groove metala, prstohvatom industriala i dakako obaveznog thrasha. Sve su to poznate manire sa čvrstim korijenima, međutim od pjesme u pjesmu, stvari se ponavljaju, kako koja, neka s tjeskobom, neka sa Zakk Wildeom u inspiraciji riffa, neke s gustim i hrskavim utjecajima Pantere, Ministry ili Judas Priest, a vokal uobičajeno fokusiran poput Perry Farella, dakako ex-Jane's Addiction i Porno For Pyros ostavljajući dojam da s 57 godina još uvijek misli ozbiljno u svakoj temi kojoj se ustvari nonšalantno ruga i dobacuje šaljive komentare.



Drugi fokus su suženi riffovi čime se dobila tehnička čistoća koja ne guši zvuk, traži se taj ubojiti elan plesnih tempova, a za iznenađenje se pobrinula tema "Disconnected" koja zvuči poput miksa, ma nećete vjerovati - ranog Ultravox s John Foxxom i A Flock Of Seagulls s istoimenog debi albuma iz 1982., to jest, da Viktor poželi ući u post-punk/ new-wave/ new-romantics iliti alternativni rock, vrlo dobro bi ga uskladio kroz ovakav žestok stil za kojim ponekad, ali vrlo rijetko posežu Duran Duran. Na kraju je i obrada "Working man" njegovih vječitih uzora Rush, dok je glavnina materije enegrizirana kutija vrckavih fora ljubavnih idiotarija u agresivnom raspoloženju i tih uobičajenih formula na gitari. Ustvari, Prong je oduvijek bio njegov osobni show-program u relativno kratkim 'pop' pjesmama s pinč harmonijama u teškom izdanju kolopleta koji se uopće ne trudi da bude zahtjevan ili kompleksan, već zabavan, udoban i duhovit, pa se tako malo nađe i Biohazard-ovske zajebancije u "Who told me", sprdačine na gnjevne i raživcirano anksiozne susjede u "Obeisance" koji ne trpe glasnu mjuzu, a valja spomenuti da je momentalno gitarist kod Glenna Danziga, stoga neka slika s tom majicom ne bude nikakva zabuna ili sprdačina.



Mislim, sve je ovo iskreno i predano, ali u nekim momentima monotono, pa čak i zamorno ustaljeno jer se zna kakve je stvari znao isporučivati. Kad bi mu ovo bio prvi-drugi album, onda oho-ho, bio bi fantastičan, no možda bolje da se ne razmišlja o tome. Ovakvo kakvo jeste samo je solidno obnavljanje starih impresija na koje se mogu zakvačiti novi fanovi, dok stari neće biti razočarani ako traže njegovu klasiku.

Naslovi: 1.The descent, 2.State of emergency, 3.Breaking point, 4.Non-existence, 5.Light turns black, 6.Who told me, 7.Obeisance, 8.Disconnected, 9.Compliant, 10.Back (NYC), 11.Working man (Rush cover)

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 14/12/2023