Grunge je u svojoj eksploziji početkom 90-ih godina prošlog stoljeća imao ogroman, enormni milijunski auditorij, a gotovo otprilike toliko i mrzitelja što se posebice reflektiralo u našim krajevima. Uz prvi domaći grunge bend King UBU stasalih baš 1991. skoro da dugo vremena, sve tamo do Sane nije bilo nikoga u tom fahu, ajde, prvi radovi Vatre su imali ponešto od toga, a tek nakon dobrih 15-ak sezona od te spomenute erupcije su se počeli javljati retrospektivni bendovi s jasnim utjecajima Nirvane, Pearl Jam, Mudhoney, te nešto rjeđe Alice In Chains, Soundgarden, Stone Temple Pilots i Smashing Pumpkins. Kroz sitne metamorfoze ova eklektičnost se uspjela održati u post-grunge revivalu koji je u čitav niz, uglavnom američkih, kanadskih i francuskih imena znao ostvariti zapažene komercijalne rezultate, primjerice Alter Bridge, Staind, Puddle Of Mud, Breaking Benjamin, Creed, a o uspjesima Nickelback, Foo Fighters i Bush ne treba ni govoriti jer su ukupno prodali slične cifre tiraža kao Nirvana (75 milijuna) i Pearl Jam (85 milijuna) zajedno. Virovitički četverac Contra seže u taj drugi val (osnovani još 2001.) s velikim vremenskim odmakom zbog dvadesetogodišnjeg pauziranja konačno realiziravši ovaj debi album pun praskavog gitarskog štiha tipičnih riffova s obaveznim distorzijama i manje-više brzim tempovima na relaciji adekvatno ugođenog post-grunge/ alter-rock stila koji ne zaostaje za gomilom vrlo bliske ekipe. To je uočljivo u mnogim referencama sa spomenutim, prije svega Foo Fighters, a i zaboravljenim Therapy?, međutim jedna od boljki benda je teško kanaliziran vokal Matej Mihelčića - Mihe, istina višlji tenor na momente obojen poput Bajsa i Velibora Nikolića kojeg praktički s istim intenzitetom koristi kroz čitav materijal ne pokazujući nikakve otklone diferencije kao da se spremio za jednu pjesmu rascjepkanu na 12 dijelova. Druga stvar što bode jesu introvertno emotivni tekstovi nabijeni silovanom anksioznošću glumatajućeg luzera, onako, da što bolje dočara odmetnički svjetonazor i okupiranost subjektivnim svijetom s bahatim stavom manjka samopouzdanja, što će reći, poetika vrvi neuvjerljivošću mada je inspirativni temelj solidan povezujući aktualne egzistencijalne tegobe s tim ekspresivnim emocijama. To jest, ovo sadrži dublje promišljen splet lirike da dobije na težini primamljivosti, naravno, ako se ciljani auditorij pronađe u njoj kroz osobni doživljaj patetike i empatije.



Uz pregršt singlova ovdje se na 36 minuta nalazi standardan stereotip demo benda koji se uhvatio za jedan riff i nemilice ga praši bez aranžmanskih strategija, a to je već u startu unatoč moćnom grooveu ozbiljan sindrom ispodprosječnosti, te monotono neinventivan ritam bubnjara koji je komotno mogao biti zamjenjen ritam mašinom ili programima, možda bi uz ovakvu intervenciju dobili šmek industriala, ako ne Filter, onda barem sporijih Ministry. Trebati će u narednom periodu daleko svrsishodnije inicirati ritam sekciju na uzurpiranost jer općenito slušajući kompletan kreativan utisak opada već nakon druge-treće pjesme revalorizirajući non-stop jedan te isti obrazac poput skice koju nisu znali drugačije oblikovati osim običnog crteža olovkom bez boja, kontrasta, kontrapunkta i nadasve uzbudljivosti koja, osjeti se u ponekim momentima sušto manjka na svim pozicijama gdje bi trebala doći do izražaja divljina i neukrotivost.



Sam album počinje obećavajućim kratkim instrumentalom "Intro" u koračnici, prvi singl "Pričala si mi" poletnim tempom, ali avaj tu se i zaustavlja na refrenu 'ti si kao alkohol koji mjenja me' ne donoseći ama baš nikakav maliganski štimung razmrdanosti, neobuzdanosti i euforije, elem već od početka je jasna spika furke koju glazbeno nisu unijeli u srž. "Sam" u inverziji sličnih poteza grmi dosadom, ajde središnjica ima jedan zgodan break s malo wah-wah efekata, "Šank" s početnim staccatima luzerski priča 'stari ko te jebe' očekivajući pandam Zabranjenog Pušenja ušaltavši se u monolitni punk-rock kojeg je valjalo razraditi, a poluangažirana, najkraća "Irska" evocira na neuspješan zahvat s kalifornijskim pop-punk surogatima i melodičnim višeglasjima. Od "Dao sam ti sve" mnogo se očekuje po početnom obrednom ritmu koji se raspršuje u banalnom hardcore tempu, ah dosada se nastavlja s malo catchy solažice, pa dolazi "Nula" na shemu spoja energičnih Placebo i letargičnih Coldplay sa lirskom žalopojkom kakvu ne bi napisao niti Ivan Dečak, a preostali dio materijala koliko god da sam preslušavao, jednostavno mi je samo proletio jer izuzev "Molim te ne plači zbog nas" u baladično-ucviljenom raspoloženju nalik na spomenuto Pušenje, eh, bez ironije i sarkazma, a kamoli nekog humora i zajebancije, nije ostalo u nekom dojmu za dulje relacije da bi ovaj album htio ponovno slušati.

Ekipa je tek samo zvukom i stilom zagrebla po post-grungeu. Trebalo je ovo ostaviti da odleži, ovako kako jeste djeluje poput nezavršenih tema koje valja pomno obrađivati, posebice što se tiče vokala i lirike, a tu je producent pao na ispitu. Čeka ga popravni ako do njega dođe.

Naslovi: 1.Intro, 2.Pričala si mi, 3.Sam, 4.Šank, 5.Irska, 6.Dao sam ti sve, 7.Nula, 8.Oprosti, 9.Slijep čovjek, 10.Molim te ne plači zbog nas, 11.Pričala si mi (acoustic), 12.Alone

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 17/11/2023