Već u uvodnoj pjesmi "Lemma" ovaj norveški šesterac oformljen u Bergenu 2010. obzanjuje slušatelju da ga očekuje multidisciplinirana putešestvija na koju da bi se mogao zaputiti (i razumijeti) valja mu poznavati radove King Crimson, Frank Zappe, Van Der Graaf Generator, Jaga Jazzist, pa i John Zorna, elem komplementarno važnih izvođača u oblasti progressive-rocka. Njihov debi album "City Of The Sun" rangiran je po progarchives.com-u na no.7 najboljih prog radova 2014. s opravdano valjanim razlogom kojeg vrijedi provjeriti. Unatoč tome što u ovome fahu posljednjih desetak godina kolaju jedne te iste smjernice relativno novijih izvođača koji se kao pijani plota drže uglavnom Pink Floyd/Yes/Rush/Marillion estetike, ovi Norvežani znatno pomiču te granice zvuka proširenjem vitalnih sviračkih funkcija na saksofon (Benjamin Mekki Widerøe) i klavijature (Håkon Vinje) čime dobivaju na privlačnosti uranjanja u jazz-rock teritorije. Ostatak benda je klasična postava žica i palica - Stian Økland (vokal, gitara), Fredrik Mekki Widerøe (bubnjevi), Tormod Fosso (bas) i Erlend Vottvik Olsen (gitara) stvarajući koji puta i abrazivne konglomerate neurotičnih ispada poput kompozicije "Inertia" koja je jedan od najkompleksnijih momenata na albumu gdje ne manjka niti psihodeličnih atmosfera, dinamičkih minimalističkih gradacija, jazziranih dionica ili završnog ambijentalnog fade-outa.



Kompozicije im se poput King Crimson valjaju u nepredvidljivim smjerovima: čas su to heavy/hard riffovi ("Langour"), čas eksperimentalni izleti, pa nevjerojatno senzibilni trenuci opuštanja uz klavirske lajt-motive, pa čak i vragolasto Frank Zappovsko poigravanje s konvencijama klasične rock kompozicije u kojoj frontmen naprosto pošandrca svojim baritonom na razmeđi Stinga, nekog opernog pjevača i pomahnitalog metalskog growlera. Istina, svaka od ovih 9 poduljih pjesama nosi svoje zasebne performanse u kojima se prepoznaju i trenuci rock-opere, Emerson Lake and Palmer kovitlanja, mekših i ljenijih 'catchy' solaža, pa kraćih gromovitih udara ("Convulsion", "Serpentstone"), a koji puta se prihvate i jednostavnijeg pristupa s blues/indie-rock metodama ("Helix"). Pravila naprosto nemaju po kome bi im se ukalupljivale brazde u vinil koji je zakazan za objavu 28.X jer su uz sav taj kompleksni sadržaj i dodatno uvaljani u slobodne eksperimentalizacije. Na račun odriješito spetljanih formi koje s užitkom šamaraju mogu zavrijediti simpatije svakog poklonika naprednog rocka koji traži duhovitost i kreativnost ne prezajući da im se uputi onaj stari kompliment 'ej man, da samo čuješ kako ovi znaju svirati'. Pa zato niti uzalud izdavač ne tvrdi da je ovo bitan album 2016. za svakog fana progressive-rocka.

Naslovi: 1.Lemma, 2.Heresy, 3.Inertia, 4.Langour, 5.Ascension, 6.Convulsion, 7.Helix, 8.Serpentstone, 9.Phoenix

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 04/10/2016