Kad se već šamaramo s lošim albumima, red je da se i ja na jednog osvrnem. Iako teškom mukom, moram proglasiti da jedna od dvije "preživjele" ikone "grunge" ere (kad se Curt ubio, a Eddie i društvo zabrazdili u mainstream), više ne spada u tu kategoriju. I dok Mark Lanegan sve što dotakne pretvara u zlato. Većim dijelom crno i mračno, ali zlato. Od njegovih blues-rock albuma, preko rock ili elektro kolaboracija, svemu se možemo, s punim pravom, pokloniti. S druge strane, Chris Cornell, čovjek koji je započeo "grunge" sa svojim TEMPLE OF THE DOG, koji je probio granice Seattlea sa SOUNDGARDENima i napisao jednu od najljepših himni grungea ("The Day I Tried to Live"), s AUDIOSLAVE priklonio se nu-metal pokretu, no nakon objave drugog solo albuma, pao je toliko nisko da je skoro nemoguće pasti niže.

Jer, da čovjek koji je napisao i otpjevao "Say Hello 2 Heaven" ili "Black Hole Sun" na svom solo albumu može imati toliko bezličnih i glupih balada, teško je povjerovati onom ko to nije još čuo. Uz to, Chris je i kandidat za najlošiju obradu svih vremena. Puno puta prežvakana Billie Jean, u ovoj verziji lošija je čak i od originala. Oni koji me poznaju znaju koliko mi je teško bilo ovo reći. Chris, samo da si čuo Ian Brownovu verziju iste, nikad ti nebi palo na pamet snimiti ovako nešto.

Iako njegov prvi solo album "Euphoria Morning" još i može dobiti prolaznu ocjenu, nažalost, s "Carry On" teško je izdvojiti bilo koju pjesmu kao dobru.

ocjena albuma [1-10]: 4

pedja // 11/07/2007