Jedan od zasigurno najiščekivanijih povratničkih albuma u posljednjih nekoliko sezona pripreman je brižljivo i strateški proniciljivo godinu i pol sa željom da ne bude još samo jedan uobičajeni labuđi pjev prije mogućeg odlaska u mirovinu. Svoj posljednji studijski rad "Down On The Upside" (USA no.2, UK no.7) objavili su 1996., godinu kasnije su se razišli po različitim manje-više uspješnim projektima i bendovima, te su se ponovno okupili 2010. u nepromijenjenoj postavi. Sa ovako velikim odmakom od punih 16 godina zajedničkog studijskog posla nikako se nakon prvih preslušavanja albuma ne može steći dojam one uobičajene prosječnosti, manjkavosti ili razočarenja koje u principu prati gotovo svaki reunion velikog benda. Primjerice Deep Purple (1984), Jane's Addiction, Guns'n'Roses, The Doors, Alice In Chains, Queen...

Soundgarden su s jedne strane prišli zadatku svjesno manipulirajući s trenutnim mogućnostima vlastitih resursa. Prvo su za svoju staru etiketu A&M objavili odličnu kompilaciju "Telephantasm" (2010, USA no.24, UK no.83), potom prilično neuvjerljiv živi zapis "Live on I-5" (2011, USA no.47, UK no.130), a onda i kompletan box-set "Classic Album Selection" (na kome jedino nema debi albuma), te su u proljeće 2012. raskinuli ugovor i prešli na novi nivo distribucije preko Seven Four Entertainment (digital internet) i Republic Records (fizička izdanja). Naizgled se čini da napuštanje A&M može biti i veliki 'zez' s velikim 'Z', no dok se pogleda da Republic Records već godinama ostvaruje milijunske tiraže svojih štićenika i europskih distributera (Alter Bridge, Hinder, Volbeat, Godsmack, Enrique Iglesias, Lil Wayne, Kelly Rowland, Amy Winehouse, Taylor Swift, The Band Perry, Gotye, ZZ Top, Florence + The Machine, 3 Doors Down, 10 Years...), mogućnost neuspjeha je svedena na minimum. Soundgarden su im u datom trenutku vjerojatno najjače ime u koje vrijedi investirati. Zadatak tako velikog i značajnog benda u ovakvoj prilici nikako nije sažet u onoj mladalačkoj strasti s kojom su nastajali čuveni albumi "Ultramega OK", "Louder Than Love" ili neponovljivi "Badmotorfinger". Prioritet je prije svega bila adekvatna pjesma, a ne eksperiment, istraživanje ili dokazivanje rapidnog kreativnog pomaka. Svjesni da je vrijeme onog žustrog psihodeličnog naboja stare garaže kod njih prošlo, a u ovakvom trenutku i nepotrebno, mnogi fanovi na žalost ovdje neće pronaći ništa slično pjesmama "Jesus Christ pose", "Slaves & bulldozers", "Outshined", "Rusty cage" ili psihodelicima "Searching with my good eye closed", "Room a thousand years wide", "Drowing flies", Holy water" i "Ugly truth". Naprosto, ona faza do 1992. ovdje ne postoji, već samo ona druga, najkomercijalnija koja je ovjekovječena s dva izuzetno uspješna albuma "Superunknown" (1994, USA no.1, UK no.4) i spomenutog "Down On The Upside".

U ljeto 2010. izbačen je singl "Black rain" (USA no.96, UK no.109), a u proljeće 2012. još jedan, "Live to rise" (USA no.110) da se ispipa teren. Bile su to solidne komercijalne pjesme, ova druga je priređena za film "The Avengers" koja je u mahu doživjela 3 milijuna emitiranja na youtube-u (toliko nemaju niti njihovi stari spotovi s izuzetkom himne "Black hole sun"), a bendu su to bili sasvim dovoljni pokazatelji kako još uvijek postoji ciljana publika željna njihove 'klasične' pjesme. Iste se ne nalaze na albumu, ali ima barem 5-6 boljih od njih. Krene li se redom, uvodna "Been away too long" objavljena i kao prvi singl, odmah podsjeti na recimo "My wave" s klasičnim riffovima prošaranim zanimljivim solažama Kim Thayila, te se nastavlja sa njegovim stonerskim melodičnim, ali i zagonetnim gitarskim pletenjem u "Non-state actor" pojačanim i sa pozadinskim psycho efektima, te političkim tekstom o 'mecima i projektilima'.



Da su bili preteča stonera i legendi poput Kyuss i Melvins, dokazuje "By crooked steps" sa repetativnim grungerskim riffovima i psihodeličnim prostranstvima, a koliko su imali Led Zeppelin-ovskog u sebi najbolje je prikazano u "A thousand days before" koja bi Pageu, Plantu i ekipi taman pristajala u epohi sredine 70-ih. Čak ima i određene reference indijske mistifikacije. Senzualna "Blood on the valley floor" je prijeko potreban tromi stoner s doom natruhama, "Bones of birds" (mogući singl) je jedna od ljepših laganica koje su ikada napravili sa prozračnom atmosferom, piano dionicama i dinamičkim aranžmanom koji zamiriše na čuveni "Black hole sun" s iznimnim refrenom 'too weak to survive' ('preslab da preživi'), dok je "Taree" onaj obvezatni dosadnjikaviji dio u mid-tempu koji otprilike vuče nešto od "Feel on black days" sa "Superunknown". Iznenađujuća r'n'r "Attrition" je ubjedljivo najjača, ali istovremeno i šupljikava i najkraća stvar (niti 3 minute), ali kakva god da jeste u kreativnom pogledu, komotno bi je potpisali svi od The Black Crowes, Kings Of Leon do naših Partibrejkersa, Majki, No Rules i Sheitansa. S jednom od rijetkih akustičnih skladbi u karijeri, zloslutnom "Black Saturday", Soundgarden se ponovno vraćaju na Led Zeppelin utjecaje, te sa akustarom nastavljaju u gotovo pop štimu "Halfway there" koji nalikuje na ono što je Chris Cornell radio na solo albumima. Zadnji dio ovog rada sa pjesmama "Worse dream" i "Eyelid's mouth" u čitavoj slici malčice odvedu u previše ispolirane klišeje, no zato su se u njima dobro razigrali, osobito Thayil s gitarskim improvizacijama. Tek u posljednoj "Rowing" su si dozvolili malo oduška eksperimentirajući sa elektronski sampliranim ritmom, mantrajućim refrenom i Zeppelin-skim jam štosom nalik na epohu "Houses Of The Holy".

Ono osnovno je ispoštivano - zadatak dobre pjesme. Sad se dalje može razvijati čitava polemika da je od sve četvorke na uštrb komercijalnih pjesama najviše izgubio bubnjar Matt Cameron koji ne radi nikakve čudesne egzibicije, da album nema 'opasnih', mračnih i na prvi dojam ultimativno velikih pjesama, no ako je bilo bojazni da je Cornellov vokal posustao zbog onog lošeg i neuvjerljivog živog izdanja "Live on I-5" (doduše snimljenog pred sami razlazak koncem 1996), to je demantirao u svakoj pjesmi, u svakom otpjevanom stihu i u čitavom pristupu kojeg je ovdje pokazao. Ponovno je veliki i moćan pjevač u bendu koji na sreću nije zaglibio u iskušenjima laganica, akustike i pop pjesama, već se vratio da nastavi tamo gdje je stao sredinom 90-ih godina. Bend je sistematski ovdje radio pjesmu po pjesmu, uostalom de-luxe izdanje sadrži i 5 demo komada "Worse dreams", "Black Saturday", "By crooked steps", "Bones of birds" i "A thousand days before" koje najbolje pokazuju iz kojih temelja su nastale, te se spram studijskih umnogome razlikuju. Dodano im je mnogo šmeka, produkcijski ih je fino ispeglao i dotjerao Adam Kasper (radio sa Pearl Jam, QOTSA, Mudhoney i dobitnik je Grammy za Foo Fighters album "There Is Nothing Left To Lose" 2001), te sve one na najbolji mogući način pokazuju što je pravi post-grunge koji tek u nekim momentima ima dodirnih točaka s alternativnim i nu-metalom, te hard-rockom.

Dobrodošli nazad u veliku igru!

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 16/11/2012