Ljudska pohlepa je nezasitna. Ajde recimo da krađa pereca u pekari zbog trenutne gladi ili nekog sitnog kokošarskog đeparenja glede egzistencije nije veliki grijeh, pa čak niti provala s razbijenim staklom. Prilika čini lopova. Pogledajmo omot i naziv ovog albuma nazvanog po razbijenom staklu prilikom provale. Prikazuje onaj stari odmetnički duh najslavnijeg i najbogatijeg rock benda na planeti: image klošara (rolling stone ako niste znali) koji su seks, droge, alkohol, razbijanja tabua i razne moralne opasnosti satkali u vitalne faktore rock and rolla. Lijepo i prikladno pristaje matorim gubicama za novi marketinški trik vječite pohlepe. Tja, toliko love i bogatstva imaju da namire nekoliko budućih naraštaja, a evo, hoće još. Očigledno da je Stonesima bilo dosadno pa su odlučili malo izmjeniti bioritam vlastite povijesti. Nekako je izgledalo logično s posljednjim studijskim albumom "Blue & Lonesome" (2016) da karijeru okončaju onako kako su je i počeli - s obradama, a tada su imali napucana čak prva 4 albuma jer nisu bili sigurni u vlastite pjesme ("Aftermath" 1966. im je bio prvi s kompletnim autorskim potpisom). I umjesto toga, evo njih s novim, možda zadnjim autorskim radom, prvim nakon punih 18 godina od slabašnog "A Bigger Bang" (2005). I odlučili da na njemu zvuče onako kako svi očekuju da Stonesi trebaju i zvučati, ma nema greške, sve OK uz dvadesetak što glazbenika, što producenata i sound meštara među kojima su Don Was, Elton John, Steve Wonder, Lady Ga Ga, Paul McCartney, Andrew Watt, a i stari basist Bill Wyman koji je Stonese napustio prije tri decenije 1993. u cvijetu mladosti kada mu je bilo samo 53 godine. Međutim, ovdje su uz prikladnu zvučnu kolekciju od 12 pjesama ponudili veliku prazninu u kojoj Jagger osim nevjerojatno moćnog i mladolikog vokala glumeći samoga sebe iz najranijih dana nema ništa konkretnog za reći, tek tu i tamo kroz stihove ima poneka svrsishodljivo upečatljiva izjava poput 'ako si duboko u zločinu, duboko si u blatu/ ako živiš kao kurva, bolje ti je da si hardcore' ("Live by the sword" gdje je bubnjevu lupao pokojni Charlie Watts), 'da li je moja budućnost samo u prošlosti? I kako ćemo završiti?' (pita se Keith Richards u mračnijoj solo laganici "Tell me straight" razmišljajući o smrtnosti nakon odlaska Charile Wattsa) ili povremenog Jaggerovog diskurza o nacionalizmu, siromaštvu i vlastitoj smrti u drugom, laganom prog-blues/gospel singlu "Sweet sounds of heaven" od čak 7 i pol minuta s gošćom Lady Ga Ga koja je na sreću samo pozadinska pritajena vokalistica uz klavirsku pratnju Steve Wondera koji se od transplantacije bubrega 2019. u javnosti pojavljuje tek sporadično.



Ostatak lirike je bespredmetni paravan nagomilanih koještarija u kojima niti sam Jagger ne zna točno na što se referira, ali bitno da zavija i urliče energično s nekakvim tobožnjim uvjerenjem revalorizirajući svoju mladost samouvjerljivo, razmetljivo, ali i lažno, potpuno neiskreno i izvitopereno, a često i sasvim izgubljeno u vremenu i prostoru jer 21. stoljeće više nije teren Stonesa. Odavno su izgubili dodir sa stvarnošću, još tamo 80-ih godina prošlog stoljeća kada su zadnji puta imali angažirane političke i društvene teme. Sve je ovo samo pokrpano pozerstvo, izglancano do te mjere da je onaj klošar, provalnik s razbijenim staklom nestao s vidika i zamijenjen produkcijski pročišćenom kvantnom mehanikom sastavljanja lirike za one milijune fanova koji ionako nikad nisu obraćali pozornost na smisao njihovih stihova.



Može se samo razglabati o glazbi. Prvi singl "Angry" je djetinjasto podrugljiva pjesma o starcu koji je čitav život radio, dobio malo zahvale, stalno uzima tablete i još uvijek ide u Brazil uz riffove klasičnog rocka ponešto pogrebanog new-waveom. Funk-oidna a'la Meters "Get close" s gitarskim inverzijama približava se zlatnom piru bračnog para iz doma umirovljenika koji je čitavo provedeno vrijeme živio rock životom, laganiju country/ blues "Depending on you" je napisao relativno mladi producent Andrew Watt (također i spomenuti prvi singl "Angry") pokazavši da im praktički kao unuk (33 godine mu je tek) ima svjetlucavi smisao za radio hitove, a ovdje ima bome i malo nečega što zvuči kao punk/ new-wave s kojim su koketirali kasnih 70-ih pokušavši dati svoju varijantu na albumima "Some Girls" (1978), "Emotional Rescue" (1980) i "Tattoo You". Podsjetimo, bile su to pjesme "Respectable", "Where the boys go" i "Neighbours", izbjeglica sa "Emotional Rescue" sesije koja je završila na "Tattoo You" 1981. godine povodom stalnog okršaja Keith Richardsa sa susjedom koji mu je neprekidno zvao policiju prilikom čega je i planula ona čuvena izjava na pitanje da li je imao problema s heroinom - 's heroinom nikad, samo s policijom'.



Ovdje je u tom žaru "Bite my head off" čvrstim punk riffovima i brzim tempom odigrana uz bas gitaru Paul McCartneya nafeganu grunge noise distorzijom (opa!), a valja spomenuti da je bubnjar Steve Jordan rekao da mu je ova pjesma najdraža jer nije mekana kao ostale. "Whole wide world" dođe tek kao limunasti new-wave pokušaj indie-rocka današnjih blijedih Pixies. Pa set seoskog baladičnog blues raspoloženja sa slide gitarom ("Dreamy skies") i standardno dosadnog, ostarjelog Stones prenemaganja (blagi dance-pop/rock snimljen još 2019. "Mess it up" s također pokojnim Wattsom, te "Driving me too hard" s bezveznim naklapanjima o nekakvom bijegu u Maroko, moš' si mislit), a na kraju je sirova i prljava lo-fi obrada s Jaggerovom usnom harmonikom (bez bubnjeva) "Rolling stone blues" njihovog velikog uzora Muddy Watersa iz 1950., pjesme po kojoj su si i dali ime 11 godina kasnije kada je Jagger hodajući s Watersovom pločom pod rukom sreo starog školskog kolegu Richardsa na Dartford Stationu u Londonu odlučivši osnovati bend Klošari (što su tada i bili jer je između ostalog Keith dilao hors, haš i travu, a Jagger se prekomjereno oblokavao), odnosno The Rolling Stones.

Činjenica da u nekoliko pjesama Stonesi ovdje zvuče energičnije nego u posljednja 3 i pol desetljeća ima određeni podvig spram njihovih godina: Jagger i Richards imaju 80, a Ronnie Wood 76, treba pročeprkati po starim pločama da se shvati kako su "Tattoo You" i osporavano degradirani "Undercover" (1983) imali tada moderan funk u nekim stvarima, a "Some Girls" i "Emotional Rescue" zadnje praskave rock bombe, međutim, sve je ovo umotano u mali okrutni paradoks. Želja da se zaokruži piratska blues rock mitologija najslavnijih rockera je lažna i koncizno namještena plastika navodnog eliksira života o kojoj trabunja Richards, a ustvari je ignoriranje neumitne starosti, korištenja Viagre kojoj Jagger može biti propagandni ambasador, nostalgičnih oplakivanja vlastitih života, te hiperboli na najbolja vremena uvjeravajući da su premda ovako stari još uvijek mladi u duši, željni uzbuđenja bez odlazaka u prašnjave motele, seksom, dimom i plinom natopljene sobičke londonskog Fulhama, ma samo 'nek mjuza svira, ajmo ruke u zrak, svi ponosno ustanite' (naravno, tko može od staraca). David Remnick iz The New Yorkera je 2010. objavio da su Stonesi zaradili 2 milijarde dolara u prethodnih 30 godina, uglavnom potaknuti skupim sinkronizacijama za pivo i softver, pa pobogu, što će im još novih knjiženja na bankovne račune? Netko je lascivno primijetio da je ovo snimljeno samo za pokrivanje poreza, a kako stvari stoje, navodno ima još materijala s ovih sessiona tako da bi sasvim lako moguće mogao osvanuti još jedan dopunski album, neću reći za sprovode, ajde, nek' bude za njihovu djecu, unuke, rodbinu i frendove. Ah, da, ovo je svakako najbolji njihov rad u 21. stoljeću jer je tek drugi autorski.

Naslovi: 1.Angry, 2.Get close, 3.Depending on you, 4.Bite my head off, 5.Whole wide world, 6.Dreamy skies, 7.Mess it up, 8.Live by the sword, 9.Driving me too hard, 10.Tell me straight, 11.Sweet sounds of heaven, 12.Rolling stone blues (Muddy Waters cover)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 21/10/2023