Osim sreće da su debi album i nekoliko hitova, između ostalih "Godišnji" i "Ono što nam inače nedostaje" uspjeli zajedno s koncertnim aktivnostima plasirati prije nesretne pandemije i lockdowna 2020., na vrijeme su reagirali iskoristivši takoreći 'prazan domaći teren' nametnuvši se suptilnim spojem retra i kurentnog trenda: synth-popa i trapa. O ovome drugome se zna žučno raspravljati, mahom u opstrukcijskom aspektu priklanjanja i dodvoravanja turbo-folk sceni. Ma, koješta, nonsens. Ne bih se složio.
Razmotrimo. Nije trap balkanski patent već američki koji seže još u rane 90-te godine prošlog stoljeća, a s vremenom su ga iz southern hip-hopa i gangsta rapa prisvojili i rock, metal, electro, pa čak i country glazbenici. A sad, na stranu što su tu formu prihvatili balkanski moderni narodnjaci sa sampliranim beatovima ubacivši šabanistički vokalni izričaj o pijanim, nevjernim muškarcima, te nesretnim i isto tako nevjernim ženama. Jeste, kao glazbeni oblik ne treba živi bend nego spretnog producenta, DJ-a i lirskog manipulatora istim mahom kao što se disco glazba 70-ih utkala u novokomponirani folk-pop 80-ih godina, primjerice kod Lepe Brene & Slatkog Greha, Dragane Mirković & Južnog Vetra, Mile Kitića, Jasmina Stavrosa... I ok, nikom ništa. I bješe rockera s novokomponiranim sadržajem počevši od Rokera s Moravu preko Nervoznog Poštara, Merlina, Hari Mata Hari, Tutti Frutti Balkan Benda...
Sloboda je umjetnička i ne postoji univerzalnost. Neka se stilski izražava tko se kako hoće i tko kako osjeća potrebu, a Anja Papa i Luka Vidović su nakon engleskog Side Project s kojime su realizirali dva slabo primjećena albuma i jedan soundtrack "The Last Will" za kratki film Filipa Filkovića "Posljednji bunar", shvatili da valja koristiti i moderne metode auto-tune efekata u svome EDM/ synth-popu koji su im priskrbili taj epitet što miriše na trap-folk. I kad je već tako, neka, ali barem ga koriste u artističkom, a ne u šabanističkom dezenu. I pogledajmo, mnogi rock i metal bendovi nakon prototipa Genghis Tron, Enter Shikari i Bring Me The Horizon koji su počeli pred desetak-petnaestak-dvadesetak godina koristiti elektroniku i trap utjelovili su moderni, osvježeni dizajn koji se stubokom sve više i više koristi. Pobogu, pa zašto bi sve trebalo biti nekakav oldschool Metallice i Depeche Mode? I Dylana su kritizirali kad je ostavio akustaru tamburu i fatio se električne gitare, a oni rockeri koji su još 60-ih prezirali distorziju gitare mahom su se utopili u gomili zaborava. A tek oni što nisu prihvatili punk i new-wave? Basta.
Treći album ovog sada trojca s Brunom Žabekom (gitarist i basist benda Djeca!) je prije svega inteligentan pop-koncept sa čak 14 pjesama u kompleksnom progressive aranžmanu raširivši fabulu o emocijama, posesivnoj ljubomori, neurotičnim psihološkim melodramama, erotici i romantici s pitkim i maštovitim lirskim karakteristikama pretapajući se iz teme u temu ne obraćajući mnogo pozornost na relativnu instant kratkoću, tj. šablon koji gotovo ne prelazi opseg od 3 minute. Već to dovoljno govori o artističkom pristupu poput elektronske opere s mnoštvo kratkih izbojaka, minijatura, povezanih dueta, rastrganih tempova i vijugavih 'up & down' trance oscilacija. U svemu tome se osjeti veliki spektar spomenutog synth-popa, electro/ dark-wavea/ EBM-a, koji put i laganih natruha industriala, zatim mnogo ambijentalnih i chill-out dionica, glitcha, a slušajući specifične odnose laganica s miksom electro-funka, primjerice u drugom singlu "Kolor/ Vrijeme stoji" postoji određena Kraftwerk referenca, te što je vrlo bitno, nema daveža s minimalističkim repeticijama i samplovima jer je ova glazba djelo melodija, staccata i rada prstiju na tipkovnicama neprestano izmjenjujući naglašene različitosti.
Ovakvi usponi i padovi na svu sreću ne ometaju fluidnu eteričnost melodramatike; od uvodne ambijentalne laganice "Četiri zida" koja uranja u prvi singl "Ne mogu biti kao oni" s umjerenim gibanjem ka IDM-u, nailazi punokrvni house "Sve je tvoje" s prvim uplivom u lagodan dream-pop break spomenutog singla "Kolor/ Vrijeme stoji". S pomalo gospelovskim manirom izranja plesni "Ne znam", pa se spušta u baladu "Govori mi" s klavirski mračnim, kratkim intermezzom "Usred ničega" orkestralnog ugođaja pripremivši teren za sofisticirani d'n'b/ big beat "Iluzija" također kratkog formata (obje stvari zajedno iznose nešto manje od 3 minute), te se poput simfonijskog digniteta kataliziraju u razbijeno vrtirepni contemporary r'n'b/ trap "Ruke" buknuvši u klasičnom trapu "Trač" s očitom LGBT poetikom i pritajeno udaljenim folk elementima. Nešto mimo ovog kolosjeka dolazi "Van kontrole" izvitoperenim kombinacijama alternativnog post-techna i isprekidano neurotičnog dubstep ritma; dojam jest da stoji na pravom mjestu albuma kao moguća najava stilskog remonta i znakovito hrabrije eksperimentalizacije koja se u dotičnom momentu ne naslanja na striktno ciljan komercijalan rezultat. To jest, teže je za očekivati da ovo ide pod ruku fanovima dva vodeća singla.
Predzadnja "Grli noć" kompaktno sažima djelićak programirane kompleksnosti nalik na Yello, stari hit novosadske Laboratorije "Devica 69" i modernih techno supstrakta, a završna klavirska balada "Koža" s gitarskom solo melodijom potpuno se izdvaja svojom jednostavnošću, te kao takva univerzalka može stajati na bilo kom rock i pop albumu. Ovakav široki spektar stilova i žanrova prikazuje veliko kreativno bogatstvo s obiljem inspiracije i kratkim hitoidnim fitiljima namjenjenim za široku potrošnju. Jasna stvar da eksperimentalnije stvari nisu udice nego sastavni dio čitavog sadržaja i ovdje ne treba picajzliti digresijama jer ova glazba i album savršeno reflektiraju mjesto i vrijeme treće decenije 21. stoljeća - naš Balkan iz rakursa mladih i potentnih, senzibilno nadahnutih glazbenika koji se ne osvrću na nostalgije nego kroče svojim autorski legitimnim, suvremenim zvukopisom.
Naslovi: 1.Četiri zida, 2.Ne mogu biti kao oni, 3.Sve je tvoje, 4.Kolor, 5.Vrijeme stoji, 6.Ne znam, 7.Govori mi, 8.Usred ničega, 9.Iluzija, 10.Ruke, 11.Trač, 12.Van kontrole, 13.Grli noć, 14.Koža