Trap je kao žanr sporadično nastao 90-ih u Atlanti kada su lokalni reperi tražili sleng za dilanje droge, a usput su se htjeli maknuti od svih onih silnih sempliranja ploča i kaseta, ljepljenja kojekakvih maznutih sekvenci jer je bilo došlo pomodarsko doba da crnac više ne treba svirati, dovoljno mu je bilo da uzme nekoliko sekundi iz neke pjesme i napravi podlogu za vlastitu pjesmu. Prvi trap radovi su ostali u korijenu dosljedni do današnjih dana koristeći ritam mašinu, synth i sampler, kakav god da bio, a neki od izvođača koji su ga prvo skromno plasirali u svijet bili su Kurtis Mantronik, Mannie Fresh, Shafty Redd, DJ Screw, potom Toomp, Young Jeezy, Gucci Mane... sve dok u 21. stoljeću nisu iskočili hitovi Drake, Future, Cardi B, 21 Savage, Young Thug i Travis Scotta, a svakako je najpoznatiji onaj od Outcast "Hey Ya!" (2001, USA no.1) kojeg je svojevremeno lucidni genijalac Tobić Tobić iz Smedereva prekrojio u "Kenjam". Usput, za informaciju, Outcast je bio bend jednog od nekadašnjih čuvenih funk/ hip-hopera Cameo što su imali onaj ogroman svjetski hit no.1 "Word up!" 1986., kasnije obrađen od škotskih grungera Gun, pa Korn, nekadašnje Spice Girls Mel B, pa Jan Delay, Little Mix i još tko zna koliko varijacija, vjerojatno i na našim ex-Yu područjima. Pa ipak, trap je na veliko iznenađenje zaživio u balkanskom turbo-folk scenariju jer je vrlo jednostavna forma prilično slična synth-popu gdje je dovoljno da jedan muzičar osmisli melodiju na synthu i programira ritam uz, zna se, kakve tekstove namjenjene pjevaljkama zanosnih oblina za ciljani auditorij koji je od uobičajenog novokomponiranog folka tražio dašak svježine i 'svecki' osjećaj pripadnosti modernoj kulturi. Ma, dobro, nije baš tako. I Krankšvester imaju obilje trapa u svojim ekzibicijama... A samo da se spomene, za trap se sve više interesiraju bijeli country izvođači, EDM elektroničari, a naposljetku i metalci tražeći nove izvore izraza.



Kao što je svojevremeno dubstep imao tu vizuru friškoga, pa onda pionir trap-metala, kalifornijski Bones (pravim imenom Elmo Kennedy O'Connor) koji je ubacio i dark/ cloud sintagme, britanski Scarlxrd, američki nu-metalci Dropout Kings, metalcore rapper Bone Crew, pa Ghostemane i još čitav niz bendova i autora, uglavnom od prije desetak godina naovamo pomaljajući se iz čistog undergrounda uključujući screamo, digital hardcore, emo, horror, crunk, industrial/ hip-hop i još nekoliko 'core' vitalnosti, tako je evo došao pravovaljani francuski proizvod koji na najbolji mogući način dočarava trap-metal.

Vozim se kući doma s kolegom, prćkamo po radiju i uleti nam Extra FM, tipično narodnjački program kojeg je on htio prešaltati. Neeeee! Mene baš zanima kaj to mladi slušaju, ma da se baš posvađamo kako je r'n'r propao i nikoga više ne zanima. A on tipični ustaša, ma mrzi sve kaj god da ga podjeća na Srbiju, bivšu Jugu, nemere smisliti Zvezdu, Partizan, Čorbu, ma niti Čolu, EKV, Orgazam. I kažem mu ja, prešaltao on program na Otvoreni, 101, kak god da se danas zove, pa Radio Sljeme, ah, jbga, tamo ista muzika, vrlo slična samo ne pevaju pevaljke raskošnim disonantama, nego popevaju njegove hrvatske muze, ajoj, pa kak' je to lepo. Uglavnom nije skužil da je muzika takoreći ista u proceduri nastanka i pristupa. I nikad mu neće biti jasno jer to je takav tip svjetonazora. Basta.

Za sada još uvijek nepoznati oneman band iz Marsielliea napravio je urnebesan trap-metal kojeg vrijedi čuti. Mahom pjeva na francuskom u opakom screamo vokalu bazirajući se, ah, pa na drugo čemu, nego kreku filajući raznorazne čudnovate i bizarne priče. Devet pjesama prožimaju šašave vizure elektronskih frakcija s tek povremenim gitarskim obligacijama, poput uvodnog "Intro" nabijenog snažnim industrialom taman za novosadski dreDDup. Elektronika je ovdje prednost: "Chaînes" u tromom trip-hop/ industrial fokusu, "Danse" ide u plesnom Nine Inch Nails EBM smjeru, a vokal je najbolji poput najrežavijeg Franza iz The Young Gods. Tipičan žanrovski profil je troma "Fonce" sastavljena od elektronskih šarži industriala u minimalističkoj sferi punka aludirajući staccatima syntha na riff uz učešće kratkog melankoličnog ambijenta, jedna od najkraćih "Violence" (1.43) se baš obrušava na klasičan industrial hip-hop prošaran acid melodijama, a najdulja "Cordes" vrlo lako mijenja Eminema u onoj prilici kad je rocku, doduše, jako davno dihao na leđa i bio miljenik alternativne audijencije.

Ima ovdje i tipičnih auto-tune efekata u laganici "Toxique" kombiniranoj s njegovim screamo vokalom, te žešćeg gitarskog rada "Glock", tako da ovaj album jako dobro sjeda u konfiguraciju trendly metala ovih vremena. Istina, ovdje nema nekih izrazitih gitarskih vibracija, uglavnom je oslobođen teren za synthove i ritam mašine, onako kako trap i zapovijeda. Apsolutno nemam ništa protiv ovakvog izraza, a svi oni koji imaju, nek' se žale uredu i komisiji za kulturu.

Naslovi: 1.Intro, 2.Chaînes, 3.Danse, 4.Fonce, 5.Violence, 6.Cordes, 7.Toxique, 8.Glock, 9.Outro

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 07/03/2023