Smrt frontmena Kylea Pavonea 25. kolovoza 2018. usljed overdosea (imao je samo 28 godina) umogome je razmrdala, a i razbistrila usijane glave ovih dičnih hipsterskih Rimljana. Ne samo što im se srušio kompletan dezen i u pitanje došao daljnji opstanak benda što je s posljednjim albumom "Cold Like War" (2017) na kome je po zadnji puta urlikao Pavone prošao katastrofalno loše na tržištu jer USA no.61 je spram prethodna tri koja su dospjevala čak na top-10, nego im je i sam kredibilitet, očekivano za pronicljive promatrače spao na nivo komercijalno-ljigave sprdačine i kaljuže iz koje bi se teško itko mogao iskoprcati. Pa, ipak, bend je već samo mjesec dana nakon njegove smrti krenuo na turneju pokušavajući prikriti sve nedostatke ne tražeći zamjenu pod paskom odavanja počasti neočekivano zadobivši na račun toga ogromne empatije publike i medija, pa je ovaj šesti album s pet godina diskografske stanke rađen daleko ozbiljnije i zrelije. Ošamućeni smrću, proživjeli su najmračniju i najtežu fazu života prepustivši se potpuno negativnim emocijama u dubokoj katarzi kojoj su dodali sirovu energiju s ponekim elektronskim ubodima po standardima Bring Me The Horizon, a i dakako, Linkin Park. Velika tuga koja isijava iz ovog albuma proteže niz različitih emocija trasiranih kroz čak 6 ranije objavljenih singlova. U "Black hole" i "Golden" im se pridružio Caleb Shomo (Beartooth) ezoteričnim vibracijama Pavoneove smrti ('7.40 je, počinjem od stropa, ne mogu se pomaknuti, oči su mi otvorene.../ kažu da ništa ne boli/ proklinjao sam da ću se probuditi'), a i još podosta toga izbija iz stihova koje nimalo nije lako slušati poput završne "Promise you". Postoji i prkosa u dostatno brutalnoj "Daggers" s gostovanjem Zero 9:36, a pokazuje se da je sada jedini pravi bendovski vokalist Dave Stephens spreman preuzeti teret mikrofona da prenosi, kako mnogi hipsterski kritičari smatraju metalcore jedinim pravim donositeljom sirovih emocija.



Oki-doki. Međutim postoji problem u izgubljenosti što se utapaju u isforsiranim efektima zaboravljajući ono glavno uporište u metalu jer im se kreativnost očito isušila još 2013. nakon "Tracing Back Roots" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=17797 albuma s obzirom da je njih daleko više definirala scena oko njih nego li način na koji su oni oblikovali svoju glazbu i stil. Često se i tada, a i sada još više primjećuje da nemaju nikakve adekvatne pronalaske na istoj valnoj duljini kao što je primjerice pjesma "One more day" više zaokupljena nekim tropskim houseom u prozračnom i bestežinskom stanju, a "Plagued" i "Holding the embers" su očiti trikovi s malo mišića što služe samo za potkopavanje potencijala stvarne snage na račun takozvane epike. Ti stalni kompromisi između veličine njihove popularnosti i stvarnog kreativnog resursa jest njihova najveća slabost pokušavajući istupiti kao primamljivi radio metalcore bend za široke mase iskorištavajući ovaj puta empatiju s glumatanjem prstohvata nekog pseudo-otrova. Koliko god ovo bilo tužno i potresno, u principu je toliko šuplje i providno do bezukusnosti da evo, pjesma "Doublespeak" djeluje kao da pripada sasvim drugom bendu s prividno sličnim, razočaravajućim pristupom koji nikako da izađe iz te zone klišejizirane udobnosti.

Naslovi: 1.Darkbloom, 2.Plagued, 3.Black hole (feat. Caleb Shomo), 4.Daggers (feat. Zero 9:36), 5.Golden, 6.One more day, 7.Doublespeak, 8.The anchor, 9.Holding the embers, 10.Promise you

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 15/10/2022