Mnogi veliki bendovi i izvođači znali su se dobro zeznuti što nisu u ranoj fazi karijere objavili zvanični živi album poput Elvis Presleya, The Beatles, The Rolling Stones, David Bowiea, Iggy Popa, neki jesu sumnjivih studijskih kvaliteta (Pink Floyd recimo), a primjerice U2 ili Duran Duran su ga realizirali u pravom vremenu kada su prerastali u stadionske atrakcije. Sjetite se nenadmašnog "Under A Blood Red Sky" ili filmski uoivičenog "Arena" s dodatkom studijskog hita "Wild boys". Dakako, to su bile 80-te kada se provjereno znalo što veliki bend treba raditi i kako graditi budućnost, a s pojavom video medija (video trake, kasnije i DVD), taj kredibilitet je postao uobičajenom praksom velikih produkcija.
Američke metalcore zvijezde We Came As Romans iz Troya (Michigan) su znalački kompresirali sve moguće potencijalne hitove na ovome zapisu već nakon svega tri objavljena studijska albuma s kojih je poskidano cijelo brdo singlova i tako se priključili ovoj uobičajenoj kampanji u stvaranju vlastitog kulta popularne grupe koju najviše vole djevojke i tinejdžerke. Njima se osobito živo fučka za metalcore, ali su zato dečki u bendu skulirani ljepotani poput neke imitacije boy benda u alternativnijoj varijanti. Njihove same pjesme prožete dvojicom vokalista David Stephensa (gitara) i frontmena Kyle Pavonea (klavijature, elektronski programi) u harsh i clean kombinacijama su jedno vrlo nezanimljivo i beskrvno poglavlje žanra, osobito lirski dio koji je na posljednjem, megauspješnom trećem albumu "Tracing Back Roots" (2013, USA no.8) eruptirao gomilom plitkih pozitivističkih nevinosti s kojima ne postižu ništa drugo do li sjajan pop mamac za onaj sloj publike koji tek zbog trendly epiteta stidljivo koraknu u ovaj najrazvikaniji metal žanr današnjice. S njega je ovdje uvršteno čak 8 pjesama snimljenih zajedno s preostalih 6 u Chicagu (dvorana House of Blues, 2.IX 2013.) predstavljajući kurentnu snagu benda koji doduše umije vrlo koncizno svirati pod okriljem grandiozne live produkcije, Pavone se u nekim trenucima pokazuje vrsnim showmanom koji umije zainteresirati auditorij (i koji put zasvirati synth i klavijature), no ako ne volite ovakav bend, niti ovako grandiozna produkcija neće vam mnogo značiti.

Zapis se otvara relativno solidnom i čvrstom naslovnom skladbom posljednjeg proslavljenog albuma "Tracing Back Roots" u kome se već po samom pogledu na publiku uočava mnoštvo lijepih djevojaka, a odmah potom slijedi još jedan hit s njega - "Ghosts". Žestina koja pršti može navesti na krivi put. Ovo su dvije ubjedljivo najjače pjesme ovog koncerta, no daljnji slijed nije nimalo ovako energičan.



Tempovi bubnjara Eric Choija se pretvaraju u klasični 1/1 ritam, pedaliranja ima sve manje i redaju se refrenčići "Fade away", stare "Mis//Understanding" koja još nešto ima ubojitog olova u sebi, Pavone se s vremena na vrijeme posveti samplovima i elektronici, pa se zarašpa dance komad "I survive" u disko stilu Duran Duran i Arcade Fire koji je ustvari tko zna koja retrospektivna besramna krađa projekcije Roxy Music (jedino po čemu se razlikuju je harsh vokal u refrenu i nešto više jačih distorziranih tremola), dok je "Never let me go", s također posljednjeg albuma uobičajena popuna koncertnog repertoara s provjerenim adutom na kojeg se itekako može skandirati. Baš sam nedavno pročitao jedan romančić vršačkog genijalca Opre koji kaže 'skandirati kao u Skandinaviji', ha-ha-ha.



Centralni dio ovog zapisa su fokusiranije teme i ponešto lirski sadržajnije pjesme "Glad you came" u abnormalno hitoidnom maniru gdje cijelu pop potku jedino 'kvari' žestoka gitara Stephensa i njegov drzak vokal, pa red mješovitih komada "Roads don't end and views that never cease", "To move on is to grow", "Present, future and past", "A moment" i "Medley" koja je odrađena u vrlo dugoj varijanti od čak 6 minuta s nekoliko 'sljepljenih' emotivnih pjesama, te je poslužila kao zadnja stvar s bogatim intervencijama klavijatura, programa i gitare. U publici je nakon toga zavladala 'Skandinavija' s daleko više ženskih ovacija, a bend se na bisu pojavio s "Hope", napumpanom himnom posljednjeg albuma u kojoj Pavone svojim slatkastim glasićem uvjerava u ispravnost starih stavova da je s koncerta najbolje otići s komadom koji će ti 'dati pravi odgovor'. Naposljetku, zbog toga se i dolazi na njihove koncerte s obzirom da bend obožavaju djevojke, a momci dolaze na takve koncerte samo da bi uhvatili neku od njih. Opet se sjetite "Under A Blood Red Sky" i pjesme "Party girl". To je ta stara dobra i provjerena fora...



Ovaj apsolutno savršeno dobro režirani scenarij završava naslovna pjesma debi albuma iz 2009. godine koji je po mnogima najbolji u njihovoj karijeri (prodan je u više od 100.000 komada, a dosegao je samo USA no.175), a šteta, s njega je uvršteno najmanje pjesama. Računa se zadnji saldo, ono što je bilo kod benda iole kreativno u prošlom desetljeću ovdje je malo došlo do izražaja. Broje se pare, a ne kreativna sposobnost, tako da od onih svih silnih auto-tune efekata ovdje nema ništa, kao niti od orkestracija, no sve to nadomještava vrlo zreo komercijalan bend spreman za istinski velike podvige. Njihova je sreća što sviraju perfektno čisto i strašno uigrano, te unatoč prljavih Stephensovih vokala imaju ogroman komercijalni atribut u toj vrlo ispraznoj lirici na koju gomila otkida. Protiv toga se ne možete boriti. Samo stajati sa strane i komentirati da im je poetika na nivou pubertetlije sa 17 ili još manje godina.

Naslovi: 1.Tracing back roots, 2.Ghosts, 3.Fade away, 4.Mis//Understanding, 5.I survive, 6.Never let me go, 7.Glad you come, 8.Roads don't end and views that never cease, 9.To move on is to grow, 10.Present, future and past, 11.A moment, 12.Medley, 13.Hope, 14.To plant a seed

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 15/11/2014