Nisam se prevario. Niti na četvrtom studijskom albumu američke metalcore zvijezde iz Michigana (Troy) ne odstupaju od svoje zacrtane sheme koju prati melodična vokalna arija, mnogo kalifornijskih punk štoseva, nu-metal spika o pojebanom životu s vrlo stupidnom lirikom koja nije niti do koljena pravoj empatiji i savršeno dobra produkcija.

Kad u bendu ne bi bio gitarist Joshua Moore i jedan od dva vokalista David Stephens, 'mi dolazimo kao Rimljani' bi 'dolazili kao isprazni hipsteri'. Tekstovi su ponovno banalni, nekoherentno rockerski prgavi kao da ih je napisao Hus Hasanefendić u lošem razdoblju Parnog Valjka nakon albuma "Uhvati ritam", te se nikakav dobar štos ovdje ne nazire kao što je to znao ranije biti slučaj, ali tek ponekad. Sjećate li se samo Valjkovih albuma "Anđeli se dosađuju" ili "Lovci snova"? Tamo nije bilo ništa osobito upečatljivo, a naravno, niti kasnije za modul klasičnog rockera koji se voli povoditi za kurentnim trendovima. Vrlo slično se ponašaju i WCAR namaknuvši impozantnu količinu publike na konto prva 3 albuma finiširajući prvi dio karijere s live zapisom "Present, Future and Past" (2014).

Letargija koja vlada cijelim poetskim spektrom je doduše nabijena i dalje harsh/clean vokalima Stephensa i Kyle Pavonea, no posve je neubjedljiva, posebno vrlo degutantna u komadu "Saviour of the week". 'Spasitelj vikenda', moš' si misliti, niti pokojni Dino Dvornik ne bi napisao ovakvu bedastoću. Tek ponekad Stephens i Pavone zavrište nešto 'socijalnije' bitno i važno, primjerice u prvom singlu "The world I use to know" i trećem, daleko zabavnijem "Tear it down", dok je ostatak tekstualnog materijala infantilno bezazlen, pa i začuđujuće isprazan, prazniji i od zadnjih albuma Hladnog Piva, Pipsa i Let 3. Ipak, glavna snaga albuma je bitna stilska promijena ka post-hardcoreu jer se u metalcoreu nisu najbolje snašli, no paradigma koja prati većinu vrlo sličnih bendova još od prvih velikih uspjeha Linkin Park je ostala na snazi. Ono što svaki ljubitelj ovakvog žanra priželjkuje s nezaobilaznom davnom poveznicom Fugazi ili Henry Rollinsom, jest ideologija i konkretnost koje ovdje apsolutno nema. Bend se okrenuo ka radio friendly pjesmama s tematikama koje mogu razbuditi uspavane tinejdžerke iz teških morbidnih opsesija o pronalasku izlaza iz vlastitog limba benigno se obrušavajući na roditelje koji ih ne shvaćaju. 'Drago dijete, što ti točno treba, lak za noktiće, USB stick, reci mi?'. 'Heroina mi treba, dragi tata i mama, i da krepate čim prije jer vas više ne mogu gledati koliko ste mi odvratni'.

Međutim, Rimljani beznadežno stupidno tvrdoglavo skrpavaju neku lošu foru nalik na Prljavo Kazalište u 21. stoljeću u kojoj ništa ne otkrivaju, ali istovremeno nemaju ništa ni za sakriti. Dok su ranije bili blago sofisticirani, osobito na debi albumu ili posljednjem "Tracing Back Roots" (2013), toliko su ovdje sami sebe degradirali prozirnom i striktno ciljanom lirikom za nivo smušenog tinejdžera kome propada svijet, a nije ga još niti krajićkom percepcije uspio upoznati. Bend je u tom pogledu, htjeli mi to ili ne napravio usklađenu kolekciju tema za takvu populaciju, međutim kroz par sezona i ta generacija će odrasti i shvatiti neke vitalne stvari kao i otkrovenje da su svojevremeno uživali u najlošijem radu benda koji neočekivano ide ga de-genezi progresa.

Naslovi: 1.Regenerate, 2.Who will pray?, 3.The world I used to know, 4.Memories, 5.Tear it down, 6.Blur, 7.Saviour of the week, 8.Flatline, 9.Defiance, 10.12:30

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 08/08/2015