S vremena na vrijeme zanimljivo je pročeprkati po arhivama r'n'r kritika, rock enciklopedija i bliske literature pisane od strane stručnjaka i znalaca, pa pronaći veoma interesantnih crtica i bilježaka o 'najgorim, najljigavijim, najblesavijim, netalentiranim, paradoksnim' i sličnim epitetima s kojima su ukrašeni dijelovi karijera Uriah Heep, Status Quo, Queen, Kiss, Dead Kennedys, Culture Club, Manowar, Limp Bizkit...

Jedno od takvih poglavlja pripada i ovom relativno mladom američkom metalcore šestercu iz Troya (Michigan) koji je u mnogim rock kolumnama pokupio sablažnjivo loša i degradirajuća mišljenja kritike, no njima, kao i mnogima sličnima prije njih nije niti na kraj pameti da 'kupuju publiku' dobrim komentarima tamo nekakvih bezveznih piskarala.

Osnovani su 19.VII 2005. (neki tvrde da su tada okončavali popravne ispite), te su zahvaljujući prolasku na maturu odlučili bend nazvati This Emergency. Gordo i ponosito borbeno ime We Came As Romans uzeli su godinu kasnije kad se promijenila gotovo kompletna postava, a do današnjih dana jedini izvorni članovi ostali su David Stephens (gitara, vokal) i Joshua Moore (gitara). Bend je kompletiran 2008. dolaskom glavnog pjevača Kyle Pavonea koji po potrebi svira klavijature i programira elektronske sekvence.
Mada im je sviračka vještina bila vrlo šlampava o čemu svjedoče prva dva samostalno realizirana demo materijala "Demonstrations" i "Dreams" (oba 2008), bili su nevjerojatno uporni, puni samopouzdanja i energije, pa su na račun post-adolescentnih hirova uspjeli zainteresirati neke od vodećih hardcore/ metal portala koji su im pružili podršku simpatija. Po mnogima jedini 'dobar' rad bio je debi album "To Plant A Seed" (2009, USA no.175) koji je prštao energijom i pozitivističkim stihovima u kombinaciji harsh i clean vokala. Na konto tvrdoglave bahatosti i potvrđenih kuloarskih priča da su bili toliko dosadni gurajući se na sva moguća mjesta neprestano se nametajući u paket turneja s nekim, tada ne osobito poznatim bendovima, album prvijenac je kroz naredne 4 godine dosegao prilično lijep tiraž od 100.000 prodanih primjeraka. A bendovi s kojima su se gurali na turneje u početku su bili Of Mice & Man, I See Stars i Broadway, a kasnije je uslijedila impresivna lista koncerata sa Asking Alexandria, From First To Last, Parkway Drive, Emmure, Megadeth, Woe, Is Me, Texas In July, A Day To Remember, Sleeping With Sirens, Alesana, Periphery, August Burns Red, Arch Enemy, Underoath, Protest The Hero, Puddle Of Mud, Attack! Attack!, Norma Jean...

Jedan od također vitalnijih razloga njihove vrlo brze popularnosti jest i vizualni šarm naoko pristojnih mladića kojim su osvojili ženski dio publike koji ionako ne šmeka mnogo metalcore, no kako to biva kad im na koncerte dolazi masa lijepih djevojaka, zbog njih su ih i momci koji ne ljube bend počeli pratiti tako da su We Came As Romans uistinu postali osvajači kome se prikrpao sinonim party benda na kome se sklapaju veze i poznanstva.

Na drugom albumu "Understanding What We've Grown To Be" (2011) poslužili su se pretenciozno nepotrebnim instrumentalnim orkestracijama i sladunjavim tekstićima kojima su pecali ženski dio publike, pa je album unatoč svim lošim komentarima i nevjericama dospio do iznenađujućeg USA no.21, a s njega je skinuto čak 5 singlova.

Ovaj novi, treći dugosvirajući rad još je jači korak u mainstream koji se tinejdžerima (pro)daje pod alternativu glorifikacijski ga od strane promotera i izdavača tumačeći kao ogroman napredak. Uzme li se šansa i svijet show-biza kome su se priklonili kao apsolutnom vladaru s ciframa i opipljivim bankovnim računima, karta na koju su ovdje odigrali su komercijalno plitke pjesme s ponovno pozitivnom (a i beskrvno nevinom) lirikom koja se po logici zdravog razuma ne može osobito cijeniti jer je vrlo bliska klasičnim boy bendovima uz poneki dodatak mačoidnog metalskog žara. Pronađe se tu poneki zgodan stih i refrenčić, ali u globalu, ovdje nema ničega vrijednog pažnje budući da je album koncipiran striktno komercijalno s nekoliko singlova i s ostatkom materijala koji služi samo kao popuna prostora.



Prve dvije pjesme "Tracing back roots" i "Fade away" (obje su singlovi) još imaju kakav-takav žar metalcorea grebajući po površini s harsh i clean vokalima koji su abnormalno sladunjavi, no kad počne treća "I survive" u kojoj su ugostili Aaron Gillespiea (ex-Underoath), zvuk se pretvara u polupokušaj konvertiranja Duran Duran i elektronike u nešto što tek samo u refrenu pokazuje znakove metalcorea. Treći pretjerano himnično napumpan singl "Hope" dođe kao mamac za djevojke gdje uz slatkasti Pavoneov glasić Stephens malo zaurliče i to je to. Sav ostali kontigent pjesama je apsolutno bespredmetan - vokali defilirani auto-tune efektima, riffovi koje smo čuli milijun puta, malo žestice, ponešto elektronike i ništa više.



Ako imaju imalo talenta u šta se njihovi mentori kunu, ovdje se to po ničemu ne uočava. Samo jako dobra produkcija sentimentalnih pjesama nafilanih trendovskim sferama metalcorea taman za ponudu Eurosonga ili onih TV programa 'talent show' gdje eminentni znalci zabavne glazbe donose glavne odluke kome će dodjeliti titulu nove medijske zvijezde. A to je to što se traži u show-bizu, pa je albumčić dosegnuo USA no.8 i po prodaji nadmašio debi.

I sad netko tko nikad prije nije slušao metalcore može zaključiti da je to neka plesna i zabavna pop glazba sa žestoko odsviranim riffovima lepih dečki. Međimurci bi rekli vu širokim gaćama. Hahaha. Ništa ozbiljno. Samo zabava za djecu u pubertetu. Bay City Rollers i Status Quo u 21. stoljeću odraslih na Linkin Park s pokušajem imitiranja nekih velikih uzora.

Naslovi: 1.Tracing back roots, 2.Fade away, 3.I survive (feat. Aaron Gillespie from The Almost, ex-Underoath), 4.Ghosts, 5.Present, future, and past, 6.Never let me go, 7.Hope, 8.Tell me now, 9.A moment, 10.I am free, 11.Through the darkest dark and brightest bright

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 03/11/2013