Ironije ili ne, nakon nepunih 10 godina karijere peti album nazvati 'još se uvijek držim' je pretjerano. Bend je imao nekih simpatičnih metalcore izdanja, pa skrenuo u mainstream i sve si pokvario prethodnim albumom "Make it Through" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30750 prije točno godinu dana pokušavajući se prikloniti novom auditoriju koji prati relevantne moderne metal stilizacije od Linkin Park preko Bring Me The Horizon i sličnih klovnova, a kako to nije dobro prošlo niti s kritikama, a niti kod publike, sada se odmah vraća toj nekoj klasičnijoj 'pop' strukturi švrljajući da niti sami ne znaju za što bi se odlučili. A to i ne ide samo tako. Takve tranzicije bendovi sličnog tipa rade postepeno, prisjetimo se zemljaka im In Flames koji su od melodičnog deatha godinama klizili prema današnjem običnom modernom metalu s alter prizvukom, pa Anatheme od death thrasha do atmosferičnog rocka, a naravno i spomenute Bring Me The Horizon koji su od metalcorea uletavali u elektroniku i izgradili svoj prepoznatljivi trade-mark koji je takakv kakav jeste, ali je njihov. Tu su se pobrkale fuzijske cake Liamu Espinozi i njegovoj ekipi: prvo je pjevao growl, pa prešao na 'clean', a sada opet na albumu malo se trudi silovati vokal, pa malo pjeva čisto poput teenboy bendića. Isto tako i pjesme smješane u svačemu: naslovna "I'm still standing" je nakrcana modernim suzvučjem, elektronikom, auto-tune zahvatima, prvi singl "No matter what" zajedno s pripadajućim video spotom opet puca na auditorij koji baš i ne ferma neki žestoki stil nego senzibilnost i pojebane emocije, "Save me from myself" dođe skoro ko sladunjava rap balada Weeknda kome se dodao metal scratch efekt i tako redom, a sve u tim slatkastim melodijicama za Eurosong u okvirima do maksimalno 4 minute.



Naime, ovakav, a i svi slični bendovi redovito kreću s pogrešnih načela, onih komercijalnih da pošto-poto od svake pjesme pokušavaju napraviti hit ne dozvoljavajući samima sebi da istraživaju i eksperimentiraju, te im u tome prođe, evo već skoro 10 godina lutanja a da praktički ništa bitno nisu ostvarili. Kako tko, no za ovako nešto imati po par tisuća pregleda na youtube, spotify i sličnim platformama naprosto nije ništa jer to nije underground koji bi se širio fanovskim relacijama. Nije dovoljno čak niti 15-20 tisuća, tek kada se dođe do 150 tisuća klikova i pregleda može se razglabati o daljnjem selektiranju planova i mogućih turneja po starom kontinentu, a kažem, unatoč klišejiziranom stilu i mainstream materijalu, Ends With A Bullet se nalazi u gadnom škripcu. Naprosto frcaju vlastitom arogancijom da mogu skakati iz stila u stil i mijenjati raspoloženja kao da su nekadašnji Faith No More koji su si izgradili dostojanstven image da mogu iz metala uskočiti u funk, punk, disco, rock, psihodeliju i revijalne balade. I zna se kako je to kod njih išlo ležerno, a istovremeno hrabro i inovantno. E, pa to bi i Espinoza htio, no jasno se uočava zašto mu ne ide.

Tek kada se dokotrlja deveta po redu pjesma "End of days" s tipičnim NWOTBHM kereferakama uočava se da bi u principu takav styling najbolje pristajao kao temeljac od kojeg su trebali kretati ka metalcoreu i svim ovim pop/rap/dance metamorfozama ka baladama "Hurt", "Inside", umjerenim tempovima, sintetičkim orkestracijama "Trust in me", "It doesn't make it sence" nabacavši u 45 minuta brdo svega i svačega poput Bregovića koji je maznuo i preradio za šabansku publiku ono što je smatrao da će biti najbolja udica.

Naslovi: 1.I'm still standing, 2.No matter what, 3.Save me from myself, 4.Fright night, 5.When it's over, 6.Call my name, 7.It doesn't make sense, 8.Trust in me, 9.End of days, 10.Hurt, 11.Soldier, 12.Inside

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 11/10/2022