Grindcore side projekt članova Primitive Mana, TØLERANT i drugih, napokon izbacio dugoočekivani drugi album, nakon 'Decline' koji je izišao 2016. i gdje su uspješno prezentirali grindcore provučen kroz malo masniji death metal zvuk i stvorili ne samo brutalno dobar album, nego i sa malo atmosfere, što u ovom žanru ne nalazimo baš često. Pretpostavljam da su dijelovi naslova koji su u zagradama obrade, no možda se i varam. Uglavnom: Odmah nakon 7 sekundi kreće paljba zvana 'Crumbling world without joy', te se odmah time primjeti i blaga promjena smjera u pogledu samog zvuka, koji je sada reverbiran, i iako se ne može baš reći da je prošli album bio 'clean' produkcija, ovdje su otišli korak dalje. Pogotovo vrijedi za vokal zvuči poput duhova umrlih u staroj psihijatrijskoj ustanovi čiji vrisci u agoniji odzvanjaju hodnicima. U svoje impresivne 52 sekunde stvar ispunjava formu i daje jako dobar nagovještaj onoga što slijedi. 'Rot in hell' još više ide u pravcu prljavog death metala, ali nakon prvog riffa blast koji slijedi guši svaku nadu u spore grobarluke. Ovaj album sigurno nije za one koji se samo žele odmoriti nakon napornog radnog dana. Sjećam se epizode Carbonada, ili bar mislim da se tako zvao, metal stripa iz dvijetisućitih. Uglavnom dođe fina cura i pita lika u Dying Fetus majici što to sluša, on uzvikne ANAL CUUUNT!!!- na što njoj eksplodira glava. E pa ovaj album je za takve prilike. Stvar završava D-beat riffom popraćenim neartikuliranim grgljanjem koje evocira goregrind senzibilitete. 'Denvoid' zato odmah u startu ispravlja kurs i vraća album na furiozni grindcore. Bangerski dio na sredini pjesme je mogao biti dulji, ali imam feeling da bi to bilo previše groovea za ovaj sastav a i kompenziraju to pri kraju pjesme.

'It takes all types' je riff-o-rama uz nagle prekide, 'Said what I said (Grave Pissing)' je mogla pustiti prvi riff malo dulje, pa da ono što dolazi poslije bude dobra promjena smjera i groove u inače kaotičnoj pjesmi. Jako je teško decidirano reći da ova stvar ima odličan atmosferični dio, kad traje doslovno sekund i po i odmah prelazi dalje, ali eto, ima i toga. To je taj utjecaj disonantnog i mračnijeg death metala. I odsviraš riff jednom. Tuga me obuzima ali dobro, album treba biti shvaćen kao kaotičan i ekstreman pa malo lakše pada. 'Boiled World' samo nastavlja utabanim stazama, jedno 5% manje kaotična od prijašnjih, zasad i najslabija na albumu ali samo zato što zvuči kao natprosječno dobra grindcore stvar, a to puno govori. 'Art district without artists' se zato vraća furioznom grindcoreu te iako i ona ima svoj jedan kratki groovy moment, u ovom slučaju mi je drago da je brzo bio gotov.



Više vam treba da izgovorite ime osme pjesme 'Not one regular person has been unharmed & No one is innocent' nego što ona zaista traje. Trideset devet sekundi. Grindcore, what the fuck did you expect? 'Real trauma (Bomb first)' nastavlja po istom, 'Ambulance' je pištav noise intermezzo, obrada Cold Worlda potpuno nepotrebna u odnosu na ostatak albuma, dok 'Sad Clown (My spiritually rotten second reply) zatvara album kao potpuna grindcore stvar gdje se malo sporiji dio i ponovi koji put, što bih volio da su uradili na još nekoliko stvari.

Furiozno, kaotično, u pogledu produkcije inferioran prethodniku ali kako je to bilo namjerno neću previše cjepidlačiti. Svakako dobar album i u nekom svom filmu na ponekad poprilično monotonoj grindcore sceni.

Tracklist: 1. Crumbling World Without Joy, 2. Rot in Hell, 3.Denvoid, 4. It Takes all Types, 5. Said What I Said (Grave Pissing), 6. Boiled World, 7.Art District without Artists, 8. Not One Regular Person Has Been Unharmed & No One Is Innocent, 9. Real Trauma (Bomb First), 10. Ambulance, 11. Gamnique (Cold World), 12. Sad Clown (My Spiritually Rotten Second Reply)

ocjena albuma [1-10]: 8

marko šiljeg // 14/09/2022