home > mjuzik > Permanence

kontakt | search |

VERMIN WOMB: Permanence (Throatruiner Records, 2014)

Prije već jako dosta godina prisustvovao sam koncertu zagrebačkog benda Krumpirova Zlatica (što je s njima?), jebo me pas, prošlo je već punih 20 godina otkako sam gledao krčke zaboravljene genijalce Mamojebac. Sva su ova tri benda drugačija, ali su vrlo slična po zajebanciji i otkačenosti. Evo, Vermin Womb su najnoviji projekt Ethan Lee Mc Carthy-ija iz valjda svima znanih detroitskih čudaka Primitive Man gdje vrišti i svira gitaru, a sad da vratimo vrijeme u 1969. godinu, tko bi se od vas usudio reći da su MC5 i The Stooges budućnost r'n'r-a? Uz sve one hitove i furke na Hendrixa, Stones, Beatles, Cream, The Who, Animals, The Doors, pa i Elvisa? Ma, ti su luđaci, s njima nećemo bit' prvaci.

Malo brus. Pravi izbornik upravo treba čudake i luđake, pogotovo u umjetnosti. U brutalnoj umjetnosti rocka koji se, vidjeli smo i sami na INmusic festivalu pretvorio u komercijalnu letargiju gdje svatko na svoj način priča poput Antuntuna iz desetog sela što je bilo najbolje, a što nije smijelo ući u kategoriju velikog festivala. Evo, sad da me se pita, ja bih odmah ovaj bend pozvao na main stage za iduću godinu i to u neki jako dobar termin, tamo oko 22h, pa nek' ljudi vide i dožive kamo je r'n'r otišao nakon The Stooges, Pixies, Franz Ferdinand i The Black Keys. Zamislimo još jednu stvar: da su The Stooges i MC5 bili na Woodstocku. Kako bi taj Woodstock uopće izgledao i bi li se itko uopće sjećao ičega osim strašne energije nekih pomahnitalih mladića iz Detroita? Da, bi, naravno, ali fučkaš one solaže Alvin Lee-ja i još koješta što je bilo fakat stupidno, ali izuzetno komercijalno u tom momentu. Ne spočitavam povijesnu vrijednost Woodstocka, već činjenicu da je tada rock pokazao svoju neprimjerenost podilascima 'široke', a često i glupe mase koja se naslađivala LSD-om i živjela u svome romantičnom trendu 'djece cvijeća'. Oh, koja glupost. I nastavio se kroz napušene 70-te sve dok nije došao punk i sve ih razjebao, a dok su došli sedativi u 90-im s brit-pop prenemaganjima, da ne pričam. Studirao sam sve to i isprobavao. Znam o čemu pričam.

R'n'r je oduvijek bio poligon za ekstreme i kao takav ostaje. Samo najhrabriji preživljavaju. Metalci su odavno rekli svoje i imaju svoje sheme, zato ih i volim bez ikakvih ustručavanja (s nekim zaista glupim iznimkama), punkeri vječito šibaju svoje socio-političke teme, pretvoreni su u filozofiju života darkera, industrialaca, te svih onih koji pružaju otpor sistemu, a gdje su ovi Vermin Womb? Hahaha. Pa i nije teško zaključiti kad se posluša ovih 6 kaotičnih pjesama. Prvo, nisu Lana Del Ray i ta slične pop sheme, drugo, nisu Pixies, a treće, nisu niti The Stooges, Radiohead ili The Stone Roses, pa ni Metallica. Pa što su? Jedan od najotkačenijih bendova na svijetu s black metal štimom sirovih gitara, ajd mi sad pričajte kako je to izlizana fora koju nitko neće slušati? Pa naravno, zato jer još uvijek nije doprla do široke mase isto ko' da ste na Woodstock doveli Stockhausena sa svojim metamorfozama, a Sonic Youth smo, hvala Bogu vidjeli i nikome nije smetao taj 'niski štim' gitara, puno eksperimenta, a po mome i jedan od najboljih koncerata što je INmusic uopće dao (usput, bilo je to 2007).

Da se razumijemo, ovo je strašno komercijalna glazba isto onoliko koliko nitko nikad nije vidio potencijal u najluđem "L.A.Blues" komadu The Stooges koji se sustavno ne spominje, a bio je kreativni vrhunac ludila Iggy Popa i ekipe koji su samo htjeli biti popularni, a na koncu, pred smak svojeg života, to su i postali, već u onim trenucima kada im to više i nije bilo važno.

Ovo su mladi dečki puni energije koju katapultiraju na ogroman ambis uglavnom nezainteresiranih slušatelja kada ih prvi put čuju. Nemaju niti jedan hit, uostalom "L.A. blues" nikad niti neće postati hit The Stooges, ali upravo iz tog početnog, nesvjesnog neandertala rađa se ogromna snaga koja je prerasla u ono što, opet, mnogi danas ne znaju, grind-core. Koji je to đavo? Što nam nije dosta hardcorea? E, vidiš ja bih rekao, da tek pravo doba ovakvih brutalnosti počinje i treba na tome raditi. Moja filozofija je jasna: što više slušaš ovakvu brutalnu glazbu, tim više si smireniji i opušteniji, vedriji i spreman za bilo kakvu zafrkanciju, zabavu, pa i romantiku ako ti se pruži prilika, a ovi momci iz Detroita upravo to pružaju ne dajući niti najmanju šansu negativnim emocijama da isplivaju na vidjelo. I to je najslađa draž glazbe koja se uopće može dogoditi.

Neću o ukusima, to nema veze s ovim remek djelom i ponekim pjesamama koje bi smo svi mi voljeli čuti u opusu, evo primjerice Black Sabbath, kako sludge zvuči danas i opako i oštro i bolno, npr. najkraća "From below" (2.39 koja) je njihov "Paranoid" za sva vremena i teško da će je ikad itko nadmašiti.

Ovdje su potencirane najbolje karike sludgea, deatha i blacka u strahovito kratkim pjesmama s opakim vokalom, počevši od brutalne "You know nothing", još žešće "Bitterness" (čak može biti i hit), urnebesne "Setting standards" (samo 1 minuta!), do nadorađenije "9 fruitless years of total fucking agony" (čak 4.13) koja govori o višegodišnjoj apstinenciji od seksa. Posljednja "Gave" je ustvari tužna priča, koliko sam shvatio iz tog urlikanja, nezdovoljenog pastuha koji zvuči kao da je tik pred kastriranjem s tužnim završnim epilogom - netipičnom noise/metal gitarom u ambijentalnom okružju koja odlazi u fade-out s popratnim šumovima distorzije. Da vam kažem da nešto ljepše i alternativnije nisam čuo, lagao bih vas, no u svemu ovome ima nešto nevjerojatno pokretljivo i drugačije.

Isto tako znam da ovome tekstu nikad nitko neće dati onaj + 'klik' sviđa mi se kojeg svi mi novinari očekujemo od nepoznatih čitatelja. Ovo nikako nije glazba budućnosti, ali budućnost može usmjeriti u drugom pravcu, daleko boljem i pozitivnijem.

Naslovi: 1.You know nothing, 2.Bitterness, 3.Setting standards, 4.9 fruitless years of total fucking agony, 5.From below, 6.Gave

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 07/08/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Brezplačno sadje za vas, gospa

MATEJ KRAJNC: Brezplačno sadje za vas, gospa (2020)

| 24/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: 113

MATEJ KRAJNC: 113 (2020)

| 23/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Shadow of Fear

CABARET VOLTAIRE: Shadow of Fear (2020)

| 22/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Koncert (& Alex Bass)

MATEJ KRAJNC: Koncert (& Alex Bass) (2020)

| 21/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Melinoe

AKHLYS: Melinoe (2020)

| 20/11/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*