Bestijalna blekerija, ali iako ime možda sugerira, nisu naši

Kad sam vidio ime benda pomislio sam ili da su hrvatski ili srpski bend, no iznenadih se kad sam shvatio da su iz Georgie odnosno JU ES EJ. Stil je bestijalni Black Metal, dakle masu blastova ali i malo aure Thrasha koja se da naslutiti u tragovima.

Album otvara 'The Fall', koji nakon intra od minute i kratkog prelaza počinje sa riffom zbog kojeg namjerno koristim Thrash reference. Vokali su odlični, produkcija je na nivou tako da nije naporno za slušati. Dosta midtempa prije nego krene blastbeat paljba, no opet ima dosta izmjena tako da nije sve samo puka nabijačina, što je svakako plus. Zapravo još ocjenu više zaslužuje činjenica da im je ovo prvi album. Riff sa kojim bi puno bendova počelo pjesmu ovdje dolazi tek na pola pjesme, i opet promjena u sporije. Odlično i nije dosadno. Nastavljamo sa 'Forestorm', koja odmah počinje sa blastovima dok ne pređe u neki tehnički riff koji služi valjda kao moment odmora prije povratka na baražnu paljbu blastova. Ovo je jedan od onih albuma kakvima vrvi švedska scena. U njihovu obranu bar nisu dosadni kao Marduk. Komad je kraći, samo tri ipo minute pa ne dosadi, iako je moglo bez zadnjeg dijela jer on nema tu puninu zvuka ostatka pjesme.

'Broken Crown' počinje dosta atmosferično, da bi se nastavilo u izmjenama šestosminskog immortalovskog duha ali većinu stvari dominira taj nekakav atmosferični stil. Da nema tih metalskih riffova bila bi odlična grandiozna i atmosferična stvar. 'Burning Ideology' počinje totalno thrasherski ali se nastavlja disonantno i atmosferično. Aranžmani, ma što mislio o pojedinim riffovima su on point i pjesme definitivno nisu nabacane. Tihi clean dio na sredini pjesme daje i malo drugačiju sliku i volio bih da ima više toga, ali bestijalni blast koji se iz tog dijela izvitoperi je fenomenalan. Kraj pjesme je standardni black riff a thrasherija s početka zatvara stvar. Nepotrebno, jer blast prije toga je bio dovoljno dobar da sam zatvori pjesmu.



'March of the void' počinje baš kao nešto što bi mogli čuti od kasnog Immortala ili onog što je za Abbatha radila Mia Wallace, i tako ide otprilike do kraja. Meni najlošija na albumu, ali to je samo zato što mi taj, u stvari Bathoryevski đir iz vikinške ere benda jednostavno izlazi na nos. Prosudite sami, mada i objektivno najslabija na albumu. Zadnja 'Death Forebode' zato popravlja dojam sa midtempo thrasherskijim blackom i definitivno ispire sav smrad vikinškog preseravanja sa prethodne pjesme. Na riffovima koji su više blackerskiji bi po mom sudu bolje pasao blastbeat jer ovako zvuči malo kilavo ali svakako nije loše. Clean dio kao uvertira u atmosferični black kraj pjesme završava album.

Obzirom da je ovo prvi album ugodno sam iznenađen. Osim one jedne vikingovite stvari sve ostalo je odlično. Istina nije ništa inovativno niti probija neke nove barijere, ali ono što odrađuju, ovaj duo to radi izvanredno.

ocjena albuma [1-10]: 8

marko šiljeg // 31/07/2022