Praktički gotovo i nepoznat široj domaćoj javnosti, Branko Galoić, rođen 1973. u Zagrebu, odrastao u Ivanić Gradu gdje je početkom 90-ih imao nekoliko rock bendova (Take Five, Livingsones, Ananda) vrlo brzo je nakon prvog solističkog albuma "Krugovi" (1996) za kojeg nije uspio zainteresirati niti jednog izdavača otišao u Amsterdam gdje je živio do 2011., a onda u Berlin, da bi danas živio u Parizu. Objavio je 8 albuma koji su redom hvaljeni i proslavljeni po Europi, a nastupao je između ostalog i na najvećem World music festivalu u Rudolstadtu pred 10.000 ljudi, no nikad nakon odlaska iz Ivanića nije imao svirku u Hrvatskoj. Album "Angel Song" (2011) je nominiran za nagradu godine u Njemačkoj po mišljenju kritike, bio je i no.15 na listi World music charts Europe, a i proglašen je albumom mjeseca u francuskom L'Humanité. Drugi album "Above the Roofs" (2005) je u kompletu emitiran na Radio Zagrebu, pustio ga je pokojni Dražen Vrdoljak. Na albumu "Skakavac" (2008) s vlastitim Skakavac Orkestar gostuju mu Vlatko Stefanovski i harmonikašica Merima Ključo, a tijekom karijere surađivao je još s primjerice srpskim majstorom Matkom Jovanovićem (usna harmonika), Dury De Baghom iz Bagdada, te portugalskim gitaristom Franciscom Cordovilom. Sa svima njima je snimio i albume koji su bezrezervno dobivali hvalospjeve kritike, a njegove pjesme se vrte na radio programima širom zapadne Europe. Ovaj njegov osmi studijski album je vješt kompromis na nekoliko relacija: world music mu je domicilni teritorij na kome se dovitljivo snalazi i upreže bogati spektar balkanskog naslijeđa od sevdaha, folk, zabavne mainstream, potom ciganske glazbe, preko ska/ reggae, filmskih korespodencija, sve do vrsne neo-classical/ rock virtuoznosti na gitari s kojom posebice barata u instrumentalnim bravurama i izletima u pojedinim kompozicijama. Ugostio je brojnu ekipu duhača i prateće sekcije, elem bez ikakve pripomoći elektronike, samplova i programa, jest da u ovome prvo što pada u uho nedostaje rock faktor, te da je najtananiji u vokalu kojeg linearno polumelodično u prijatnom baritonu protežira na engleskom i hrvatskom, ali to često umije biti i dobitni zgoditak kojeg je, barem kod mene 'upecao' otprve.



Tri kompozicije su prezentirane u dvije varijante, a svaka od njih pokazuje vrsno majstorstvo svirke i homogeno uglađenih aranžmanskih konstrukcija: uvodna, naslovna "Danse de la liberté" (ples slobode) je pravi ciganski ska-čardaš instrumental pojačan melodičnim i virtuoznim duhačima, baš upravo onako kao što je Bregović davno upregnuo skladbe s kompilacije "Ederlezi", poput himni "Mesečina" ili "Kalašnjikov". Odmah rasplesano i bravurozno. Gitarska verzija iste koja dolazi na samom završetku albuma je sjajni križanac kabareta, swinga, jazza i, naravno brzog ritma o kome se sad mogu razvezati mnoge teorije da li su čardaš, polka, ska, foxtrot ili nešto sasvim deseto. Također instrumental "Voyage continues" je sasvim drugačija, daleko laganija i letargičnija u umjerenom tempu ponovno provedena kroz melodije limene sekcije s pratnjom laganih odjeka bubnjarskih metlica u kompleksno sređenom aranžmanu gdje ne nedostaje i odlična saksofonska solo improvizacija raspletajući 'interstellar' priču što zadire i u psihodelični acid-jazz dekor, dok je gitarska varijanta ambijentalno uronjena sa, čini mi se, bariton gitarom insinuirajući potpuno iste sekvence modulirajući ih po oktavama vrsno odigranim staccatima i pokojom, malčice prozračnijom distorzijom, ali ne previše. I onda se dolazi do treće, vrlo diskutabilne, singl teme "Million ways", recimo prve vokalne, makar nije, no u ovom kontekstu jeste. Početak previše nalikuje na Dylanovu "Lily of the west", to se trebalo izbjeći s manipulcijom isuviše poznatog tremola (ne treba niti pričati kako je istu drsko maznuo Štulić za "Usne vrele višnje"), a onda slijedi sladunjavi tamburaško-zabavni medikament koji ne bježi daleko od vrlo sličnih hitova Zlatka Pejakovića, Miše, Matka Jelavića, Zlatnih Dukata, Gazdi, domaćih zabavnjaka i tamburaša, no kako je otpjevana na engleskom, naši mediji je i neće prepoznati jer je teško za povjerovati da će je uopće poslušati, ali će zato prepoznati verziju na hrvatskom. O, da itekako kad zapjeva 'toliki puti, njima mogo sam ići, tolike zvijezde koje mogu stić/ al' ti mi daješ mir, ti me izluduješ, tvoj je smijeh sve što nudiš...', taman za svadbe, radio programe namjenjene željama, čestitkama i pozdravima, zatim restoranskim gažama i svim sličnim prigodama kada se umjesto Crvene Jabuke i Plavog Orkestra traži 'hrvatski' šlageraški štimung na relaciji između tamburaša i zabavnjaka. Na moju radost, završni dio je pojačan, ubrzani tempo čardaša, pa i kazačoka, tako da, ajde-de, može proći, no kad ga otkriju naše radio stanice, bojim se da bi Galoića mogli sasvim drugačije protumačiti poput Balaševića i tražiti slične zabavne pjesme koje nimalo nisu u svojem iskonskom temperamentu zabavne, već su reminiscencija šansona poput Jacques Brela, uz Bregovića jednog od velikih mu uzora i utjecaja. Ovo bi moglo biti nesretno 'trinaesto prase', poput Bareta i Plaćenika "Put ka sreći"...



Ostatak albuma čini 9 manje-više uravnoteženih world-music pjesama. U "Magic carpet" gostuje na vokalu Jelena Milušić koja se vraški potrudila 'skinuti' Galoićev bariton što vas može i zavarati da je odjednom počeo pjevati u oktavama, harmonika spomenute Merime Ključo, te melodična sekcija duhača. Inače je pjesma ranije objavljena u nešto drugačijoj varijanti još prije o-ho-ho godina i sasvim fino upada u kontekst narodnjačkim štimungom. "If you want to love me" je sasvim solidan plesni gypsy-blues bez duhača, te je jedina pjesma koja ima ponešto od rock senzibiliteta, instrumental "Rebirth" izranja iz atmosferičnih frakcija električne melodične gitare i violine poput Cinkuša nastavljajući dramatično uzbudljiv pejzaž sa stiskovima na distorziju, zatim tu je i obrada The Animals "Don't let me be misunderstood" u vrsnoj adaptaciji s duhačima, a ja se odmah prisjetim vlastite zajebancije kad su me znali slabije upućeni ljudi, posebno u Zagrebu pitati 'kakav ti je to stil koji furaš?' odgovarati 'alternativni teškolimeni folk' prisjetivši se davne parodije na Pekinšku Patku kad smo kao klinci zafrkavali neke naše vršnjake pjevajući "Bolje da nosim kratku kosu": umjesto 'vreme je za hard rok, umorni su Gillan i Plant, ubila ih velika lova, sveža krv je novi val' pjevali 'vreme je za teškolimeni folk, umorni su Žon i Račko (naši frendovi), ubila ih velika lova, sveža krv je fabiranje'. A 'fabiranje' je izmislio još jedan naš frend koji je umjesto 'Mafe' iz jedne pjesme mojeg tadašnjeg benda Mafija (1980-1981) čuo 'Fabe', ha-ha-ha, ma duga priča iz ranog djetinjstva... Da, ovo je teškolimeni folk koji dobro sjeda kao i "Skakavac" koji nema mnogo veze s hitom Laboratorije iz također 1981., ali ima vrlo sličnih referenci; u ska tempu je podebljan duhačima i brzim plesnim tempom s pomalo cirkusantskim solo intervencijama za klaunovske grimase, a zatim i pjevana "Drama queen" protkana namjerno nespretnim vokaliziranjima na engleskom, baš onako kako se to od Balkanaca i očekuje na Zapadu, seljački zdravo pravilno, toga se ne treba stidjeti, dok je drugi dio otpjevan na hrvatskom insinuirajući senzibilnog Cigana 'drama queen, ti si moje gorivo, ti si nitroglicerin'. Dok sam preslušavao album u subotnje prijepodne, susjeda s balkona prek' puta mojeg stana se križala misleći 'koji mu je qrac došao da nakon metala sluša srpske ciganske narodnjake?'.

Sasvim drugi par rukava su naredne dvije pjesme - senzualni gitarsko-violinski komad "Rain drops" je otpjevan na hrvatskom i potpuno izlazi iz zabavnjačkog konteksta u svojevrsni menuet/ folk prije pojave baroka i renesanse, a kratka "Flâneur" solo staccato na akustari tamburi ima finu arpeggio etidu, onako, čisto za razgibavanje prstiju u potrazi za lijepom i opuštajućom melankolijom. Kad bi se samo ove 2 skladbe stavile na jedan singl/EP, imale bi sasvim drugačije, daleko umjetničkije i ozbiljnije lice koje Galoić kao autor ima, nesumnjivo je, ali istovremeno puca na glavni pogodak s komercijalnim atributima kojih ovdje ima u izobliju. Velike su šanse da konačno proturi zabavni teškolimeni folk domaćoj audijenciji kao otklon od turbo-folka, a i pjesmu "Million ways" (točnije "Brodovi") klasičnoj zabavnoj estradi, ako bude sreće.

Kompletno gledajući, a moram priznati da nisam slušao njegovu prethodnu diskografiju, ovo je snažan komercijalni pogodak za široki auditorij od primjerice navedenih zabavnjaka i implicitnije dorađenijih domaćih i ex-Yu world music izvođača (recimo Kočani Orkestar ili Mostar Sevdah Reunion) do radova Cinkuša i Rundeka, ovo je vrsno i potentno izdanje, svirački besprijekorno urađeno da zadovolji potrebe široke audijencije bez ijednog kiksa na nekoj nacionalistički neprimjerenoj bazi. Mada bi se i o tome dalo mnogo toga pričati da oni 'pravi' Hrvati čim čuju trubače, zgase radio ili zdrobe susjeda premda ima najhrvatskije prezime Horvat. Galoić radi kako hoće i nije ga briga za te 'prave' Hrvate što preziru 'istok', a pogotovo najbliže susjede. Ovo je odlično!

Naslovi: 1.Danse de la liberté (brass version), 2.Magic carpets, 3.Voyage continues (brass version), 4.Million ways (english version), 5.If you want to love me, 6.Rebirth, 7.Don't let me be misunderstood, 8.Skakavac, 9.Drama queen, 10.Rain drops, 11.Solitude, 12.Flâneur, 13.Million ways (croatian version), 14.Voyage continues (guitar version), 15.Danse de la liberté (guitar version)

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 27/03/2021