Prvi interview za hrvatske medije nakon podosta godina, a biti će nekih 15-16, ovaj osebujni hrvatski world-music kantautor, sjajan gitarist s momentalnim prebivalištem u Parizu dao nam je u kišovito zagrebačko popodne, skoro pa točno u podne, 3. svibnja pričajući podosta dugačko i naširoko dobrih sat i pol vremena. Ovdje su video snimkom zabilježeni svi najvitalniji trenuci ovog razgovora kojeg nisam doslovce popratio transkripcijom jer bi oduzelo previše vremena, a i prostora za čitanje, već samo glavne smjernice i tok, a ostatak se može pogledati na priloženim video linkovima. Nedavno je objavio osmi studijski album "Danse De La Liberté" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30494 u izdanju pariškog SuperPitch, osebujan miks ciganske, balkanske, sevdah, ska/reggae glazbe s tekstovima na hrvatskom i engleskom obraćajući se širokom auditoriju od folk do rock i jazz scene korespondirajući sa širokom žanrovskom paletom što je koji puta šira i od onih naših domaćih vedeta world-musica.

Razgovor smo započeli pričom o 90-im godinama kada je živio u Ivanić Gradu, imao 3 rock benda Take Five, Livingstones i Ananda, te je između ostalog kod Danijela Ružića, vlasnika čuvenog bjelovarskog kluba "Zagreb" snimio svoj prvi demo materijal u kućnom studiju. Moram reći da je izuzetno pričljiv, prijatan, elokventan i sjajan sugovornik kome ne morate izvlačiti riječi ili emocije iz usta, a na ovaj intervju je došao potpuno nesputan i slobodan, bez ikakvog stresa, ravno iz Pariza (dakako, posjetivši i rodbinu u Ivaniću gdje je proveo 3 vikenda) s običnim kišobranom, u crnom sakou i trapericama kao običan rocker za kojeg vjerojatno nikada ne bi rekli po imageu da je uopće glazbenik, a kamoli poseban. Odijelo ipak ne čini čovjeka… Čovjek čini odijelo.

Evo Branko, dobrodošao na stranice Terapija.net! Prvo bi smo porazgovarali o tvojoj početnoj karijeri, ranih 90-ih godina, sve do odlaska u Amsterdam…

BRANKO: Gitaru sam počeo svirati sa 17 godina, negdje 1989., a moji prvi bendovi su bili cover bendovi, a tu je bilo svašta. Budući da sam gitarist, tu je bilo Claptona, The Clash, pa čak i neke rockerskije stvari starog Olivera na lokalnoj razini, provincijalnoj. S drugim Livingstones smo svirali čak i obrade Leba i Soli, te smo snimili i jednu autorsku stvar "Da li još uvijek sam ti drag", čak se vrtjela i po nekim radio stanicama. Na radio Zadru je bio broj 1, to je tada bio moj najveći autorski uspjeh. Svirali smo i po Zagrebu, u Saloonu, Hard Rock Caffeu, pa u Đuri, tu nas je vidio Vedran Božić, njemu se to svidjelo… Treći je bio akustični Ananda, u njemu su bili Haris i Alma Abdagić, te Tihana Kondres, ali to je bilo kratko vrijeme.

Opiši situaciju u 90-im. Kako je bend prije interneta mogao isplivati? Šta si ti pokušavao?

BRANKO: Po starom principu: imaš probe u garaži ili kod nekog doma, pogotovo u ovako malom mjestu kao što je Ivanić Grad koji ima 10.000 stanovnika. Mi smo svirali po lokalnim kafeima, po diskotekama, čak je bilo živo u to doba što se tiče punk scene, ima mala sala Doma kulture, tu se znalo jedanput, dva puta mjesečno svirati, dolazili su bendovi iz Zagreba. I mi smo snimili jedan mali album "Krugovi" kod Danijela u Bjelovaru, odnijeli Croatia Recordsu, to se njima nije svidjelo… I uglavnom, ja čak niti ne znam kako se probija u 90-im jer mi nije uspjelo. Imali smo čak i jednu recenziju, vjerojatno u časopisu "Heroina, nova", ne sjećam se kako se zvao list… Tražio sam izdavače po Zagrebu, pričali su da je to okey, čak sam bio jednom i gost na Radio 101 gdje su pustili tih nekoliko mojih pjesama, ali sve što sam probavao u tim 90-im jednostavno, nisam mogao proći.



Znači, poslije toga, ti si, koje godine, otišao u inozemstvo? U Amsterdam. I kako je to izgledalo? Jesi li squatirao poput naših rockera?

BRANKO. Točno 2000., u ljeto. Prvo sam s prijateljicom otišao, nabavio neke kontakte, zaljubio se u grad, bio je živ, čak sam i upoznao neke naše rockere koji su tamo došli mnogo ranije, a onda sam se vratio doma. Prodao sam pojačalo za 600 ondašnjih njemačkih maraka, kupio sam kartu u jednom smjeru, imao sam malo pojačalce na baterije da sviram na ulici, stavio sam gitaru u torbu i s dva prijatelja - bris! Jedan je išao tražiti posao jer mu cura zatrudnjela, a drugi se išao razbiti 2 tjedna. A ja sam svirao na ulici, našao nekog lika koji me ufurao u neki squat, čak tih prvih godinu dana sam svirao samo na ulici. Dalo se zaraditi da mogu preživjeti. U prvih godinu dana nije se ništa osobito događalo osim upoznavanja muzičara iz cijelog svijeta, pa sam radio u brodogradilištu 6 mjeseci. Prva važna stvar je bila da sam upoznao pisca i pjesnika iz Zagreba Đorđa Matića kome se svidio taj moj prvi album "Krugovi", on je 'otkinuo' na njega i dao ga Dragu Šestiću kojeg je znao, a to je bosanski producent koji je radio Mostar Sevdah Reunion, Šabana Bajramovića i cijelu tu ekipu, tu se stvorilo prijateljstvo, te je on producirao taj prvi moj pravi album "Iznad krovova" iliti "Above The Roofs" (2005), dobio je jako dobre kritike i to je bio moj prvi pravi skok, a na njemu mi je bila gošća i Merima Ključo, kao i muzičari iz Mostar Sevdah Reunion, neki iz Amsterdama, te jedan bugarski rocker-metalac koji svira buzuki, ali na distorziji!

Znači, tu je počeo tvoj world-music rad?

BRANKO: Još prije toga. Sa Livingstonesima smo u Ivaniću već svirali makedonske stvari, Leb i Sol. Tu je moj interes počeo još rano, ali sam ga kasnije još produbio. A i s prijateljima iz Bosne. Mi smo svirali par ciganskih stvari. I onda sam išao studirati cijeli taj posao bivše Juge s tradicijama, a paralelno s time sam ušao jedan The Band Hotel, oni su me zvali da sviram na nekom jam-sessionu, a tu je bio Argentinac na bubnjevima, Čileanac na perkusijama, Meksikanac svirao drugu gitaru, Holanđan bas, bila je Bugarka na trubi, Čeh na trombonu… Bio je tu malo latino elemenata, ja sam tu došao s tim nekim balkanskim uplivom, a Holanđani su bili više taj neki rock-jazz, tak' da je to bio koktel, dobar party bend. Malo smo se probili i po festivalima od jazza do world-musica i tu sam počeo svirati po tim malo većim pozornicama. S tim albumom "Iznad krovova" sam dobio jako puno dobrih recenzija, ali nisam dobio i puno koncerata, tako da sam još radio i za teatar.



I šta se onda desilo nakon tog prvog pravog albuma?

BRANKO: Kao što kažem, dobio sam jako puno dobrih kritika, ali koncerata baš i nije bilo, pa sam u međuvremenu osnovao brass bend. Sreo sam jednu tubisticu, Holanđanku koja je svirala u nekakvom New Orleans jazz bendu; tada sam imao trio, pa sam htio proširiti bend… Ja sam ranije svirao u Ivaniću u limenoj glazbi, upravo tubu, ali sam htio svirati trubu jer sam se u to vrijeme zaljubio u Chat Bakera, a kad sam došao u limenu glazbu nisu imali trubu nego su mi dali tubu. I onda sam svirao na stotine sprovoda, partije sa mažuretkinjama… Doduše nisam je kasnije nastavio svirati, ali kad sam je u Amsterdamu vidio, onako samouku i karizmatičnu, uzeo sam je u bend plus ovu Bugarku na trubi i Čeha na trombonu, tako je nastao Skakavac Orkestar i sljedeći album, ali u mojoj produkciji. Na njemu je gostovao i Vlatko Stefanovski, ponovno i Merima Ključo, naravno, bilo je i vokalnih pjesama, ali u tom mom kantautorskom stilu. Taj album sam izveo samo u Holandiji, nije išla nikakva veća distribucija, prodavao se po koncertima. Daleko od toga, nudio sam ja i našim izdavačima album; Croatia Records ga je odbila, a i još par izdavača tako da dalje nisam pokušavao ništa, a niti nisam išao ništa tražiti dalje za Europu. Tada sam imao ta dva benda s kojima sam svirao, ali je to negdje 2009. počelo ići prema dolje i taj moj 'amsterdamski trip' se počeo privoditi kraju, ali dvije godine prije nego što sam napustio Amsterdam, snimio sam treći album "Angel Song" koji je izašao samo u Holandiji. Mislio sam da imam stvarno jako dobar album, pa sam se odlučio prebaciti u Berlin da ga malo više promoviram…



Sad dolazimo do 2011. i Berlina…

BRANKO: Prvo sam došao onako, na tjedan dana vidjeti grad i jako mi se svidio. Vratio sam se u Amsterdam, a imao sam jednu prijateljicu iz Berlina, pa sam bio kod nje prvih mjesec dana sve dok si nisam našao neki smještaj i tu sam krenuo u tu neku novu avanturu. U početku kad se prebaciš u novu zemlju, novi grad ide dosta teško, treba ti neko vrijeme da nađeš novu ekipu ljudi… Imao sam ludu sreću da je jedna žena koja je voljela moju glazbu, spojila me s Markom Jovanovićem koji je jedan od najboljih blues - usnoharmonikaša u Njemačkoj. Ispalo je da živi točno ulicu do mene, napravili smo duo, svirali po malim kafeima i klubovima, a malo i po istočnoj Njemačkoj i (bivšoj zapadnoj) Njemačkoj. Kako je on bio etabliran, svirali smo moju muziku, on me upoznao sa hrpu ekipe, ali prva godina je uvijek teška…

U međuvremenu sam sreo jednog tipa Dury Debagdadi (točnije Dury De Baghom) iz Iraka koji je jako dobar gitarist, svira arapske i španjolske, a i neke svoje pjesme, ali u modernim aranžmanima, pa sam i s njime svirao po berlinskim klubovima, ali samo kao gitarist jer nisam pravio nikakve bendove s obzirom da sam u Berlinu bio samo dvije i pol godine. Iz te berlinske faze ostao mi je album "Super C(Z)UG" (2013) u suradnji s Markom, ali to nije bio 'ozbiljan' rad, stavili smo ga na Internet i prodajemo ga kad sviramo…

Nakon Berlina došao je Pariz…

BRANKO: I dalje sam tražio izdavača i nekakvog agenta koji bi tražio koncerte, a u Berlinu je to išlo dosta sporo. A onda sam poslao taj album Sony Music France i jedan tip koji tamo radi se oduševio, došao je u Berlin i pozvao me da radim u Parizu, te da će me promovirati i htio je taj album objaviti za Sony Music, ali je nakon mjesec dana dobio otkaz… Eh, to se zove peh… Ali ipak me pozvao u Pariz budući da je u tim krugovima, da će mi srediti neku gajbu, ah, znaš, trebao sam se po treći puta seliti… No našao mi je neku jeftinu gajbu na Mont Martu i gurao sam taj album "Angel Song". A našao sam i menađericu u Beču, ma, to je sad komplicirana priča, a našao sam i jednog malog izdavača u Njemačkoj, pa sam 3-4 godine nakon što je album izašao u Holandiji imao preko tog njemačkog izdavača distribuciju po cijeloj Europi i onda je dobio jako dobre recenzije. Bio je među prvih 15 na World Music charts Europe, nominiran među 7 najboljih world-music albuma u Njemačkoj i na hrpu mjesta, a to mi je počelo otvarati mnogo koncerata na tim manjim festivalima, većim festivalima, teatrima, klubovima… Tu sam se konačno malo progurao… Nastupao sam na najvećem world-music festivalu u Europi, u Rudolstadtu pred 10.000 ljudi i bilo je fantastično. To je možda bio i najbolji koncert kojeg sam ikada odsvirao, ludilo; imali smo 2 sata koncert i još 3 bisa i još ovacija jedno 10 minuta…



Evo, ovog proljeća je izašao tvoj osmi album "Ples slobode". Kako si savladao francuski jezik?

BRANKO: Ma, nisam ga dobro savladao, ono bazično da se mogu sporazumijevati koliko mi treba, a uglavnom se sporazumijevam na engleskom. Jako je zahtijevan i težak jezik. Lijep mi je, a u 40-ima učiti novi jezik, a prije toga sam pričao i holandski, tako da baš i nisam ponosan na svoj francuski. Imena nekih pjesama jesu na francuskom, ali su tekstovi koje mi pjevaju Francuskinje na engleskom. Voli bih napraviti neke svoje stvari u prijevodu na francuski, ali moram naći nekoga tko to može ozbiljno napraviti jer moj francuski nije dovoljno dobar da mogu raditi pjesme. Volio bih i na grčkom i ono, eksperimentirati po tom pitanju.

Na albumu su obuhvatio mnogo tradicionalnog zvuka s Balkana. Kak' je to bilo pristupiti tim glazbenicima jer su sakupljeni s različitih meridijana svijeta?

BRANKO: To nije lako jer imaš tu zamku, možeš pasti u neki mediokritet kad miksaš žanrove, međutim ja sa svim tim ljudima sviram po par godina i s njima imam kemiju i način na koji aranžiram, a oni svi tu ubace neki svoj utjecaj. Ja to moram kontorlirati da ne ispadne bezveze i da ima smisla.

Čuje se puno i Bregovićevih utjecaja što je radio u 90-im, pa čak i još u 80-im, pred sam raspad Jugoslavije…

BRANKO: Bregović radi po principu uzimanja tradicija s ovih prostora Balkana i malo više na istok. Istina, ja sam uvijek volio taj zvuk, a i Vlatka Stefanovskog u tim formativnim godinama. E, sad, ja to pokušavam napraviti na neki svoj način, ali ja malo više miksam jer sam ranije otišao i radim s tim muzičarima iz cijelog svijeta. Ima tu kod mene latino utjecaja, malo filmske muzike, s klasičarima sam svirao, stavljam tu i tamo neki rock'n'roll budući da sam u osnovi blues-rock gitarista, pa stavljam svoja iskustva rada s muzičarima iz Iraka, Turske, Grčke s Balkana, pa sa zapada, s rockerima iz Njemačke iz Holandije, svirao sam s jednim američkim bluesmanom kratko vrijeme… Tu podsvjesno spajam sve te utjecaje, a Bregovića sam više otkrio vani nego tu kod nas. U 80-im mi je prekomercijalno zvučao, ali vani sam upoznao jednu Poljakinju koja mi je dala cd s poljskom pjevačicom Kaya gdje je radio i Bregović, a on ti je u Poljskoj prodao pola miliona albuma. Gledao sam što je to on tu napravio, ali nije on jedini, imam ja dosta široku lepezu. Normalno je kada pričamo o Balkanu, on je jedini autor s naših prostora za kojeg se zna u svijetu, tako da je logično da će me baciti 'tu negdje'. Međutim, ja imam svoj autorski pečat, a to je mješavina žanrova. Evo, ja imam na albumu stvar koja može biti minijaturna kompozicija za film, pa imam afro-blues rock s malo Balkana, stavim reggae s nečim što bi mogla biti naša sjeverna Hrvatska poput tamburica, imam sposobnost da ulazim u različito… Ima, netko je, čini mi se u Beogradu neki kritičar napisao jako dobru rečenicu 'mnoštvo u jednom', a to proizlazi iz tih različitih muzičkih iskustava.

Zna se osjetiti gdje pomiješaš drmeš sa čardašom i s recimo kazačokom…

BRANKO: Da, to možeš reći za "Ples slobode" (u originalu potpisana "Danse de la liberté") da je malo čardaš koji može biti hrvatski, može biti i srpski, a u isto vrijeme ima jedan prijelaz koji je unutar čardaš ritma - španjolski…

Ne razmišljaš li da su baš te tradicionalne glazbe u tim brzim tempovima povezane zajedničkom autohtonošću, evo, recimo kad se pojavio ska (konac 70-ih, početak 80-ih) koji je bio jako popularan na ovim područjima, kritičari su razmišljali 'pa, da, mi imamo drmeš i tanac, to je jako blisko'…

BRANKO: Da, točno to, taj ritam je nama blizak… Znaš kada sam ja to shvatio? Kada sviraš s muzičarima iz drugog kraja svijeta osjetiš da ti se otvaraju neke stvari. Ja sam svirao s jednim meksičkim indijancem iz Guahake, zvao se Jose Louis Fuentes Koyotes. On je imao malu gitaricu, pjevao je te prekrasne stare meksičke tradicionalne stvari, ali ne one dosadne, nego malo revolucionarne. I sad, to su ritmovi koji su dosta zahtjevni, ja sam to pokušavao učiti, a meni to teže ide, no 'vatam tu i tamo, a ja njemu odsviram neku polku. Čardaš, vrlo jednostavno, a on se oko toga trga. Znači, one stvari koje on s desnom rukom šamara, a moje ne može uloviti… I tak' da nama su ti ritmovi bliski i to nam prirodno ide, isto kao autor skužiš zašto ne bi koristio nešto što ti je prirodno blisko, znači cijeli taj južnoslavenski kod. Mi svi hvatamo vrlo brzo, i u Hrvatskoj 7/8 i čoček i ne znam šta sve ne, dok nekome iz Holandije to već malo teže ide. Ja imam jazz saksofonistu koji fantastično svira sve jazz standarde, harmonije, ali kad mu malo daš nepravilan ritam kojeg treba hvatati, tu se on već malo lomi, mora učiti, tak da sam ja kao autor odlučio zašto se ne bi oslanjao na ove ritmove koji mi prirodno idu.





Na "Plesu slobode" ("Danse De La Liberté") imaš poprilično komercijalnih uboda - 'drama queen, ti si moje gorivo, nitroglicerin'…

BRANKO: Ma ja mislim da to ne spada u tu današnju komercijalu koja nam se trpa sa svih strana, mislim da to spada u taj neki teritorij koji i nije baš komercijalan, a komercijalno je relativan pojam. Možeš napraviti dobru pjesmu koja može komunicirati s velikim brojem ljudi što samo po sebi i nije loše. Ja mislim da je to jedna dobra plesna klupska stvar…

A tu se koketira i s turbo-folkom u samom leksiku te pjesme… To nisi primijetio?

BRANKO: Ne, ne bih ja to nazvao turbo-folk. Po Rambovoj definiciji tubo-folk bi bilo nešto što je loše. Ono kako ja to gledam što je loše ne dolazi samo iz tradicija Balkana, 80% današnje pop muzike je prazno smeće, tako da ako se naslanja na balkanski folk ne znači i da je turbo-folk, za mene ta pjesma ima taj, malo zajebantski tekst…

A jesi li upoznat s Brkovima?

BRANKO: Nešto malo, vjerojatno su svjesni toga što rade… Čuo sam ime, ne znam puno…

Na svakom albumu si imao i vlastite vokalne pjesme?

BRANKO: Da, to ti je jedan moj kantautorski dio, sad imam Jelenu Milušić koja pjeva na "Čarobnim tepisima" (pjesma "Magic carpets"), a jedan dio mog materijala je instrumentalni. Ja kad vani sviram, veliki dio toga se bazira na muzici, imam jaku energetsku stranu, a kad imaš takvu bazu, možeš komunicirati s bilo kim. Ja pjevam i na hrvatskom, a feedback je dobar, a uglavnom ne objašnjavam svoje tekstove jer mislim da ljudi razumiju atmosferu i emociju pjesme. Kažem, ja imam jako dobru muzičku podlogu, pa onda to 'nosi', a da to nemam, onda bi tipično kantautorski otpjevane pjesme na hrvatskom jako teško razumjeli. Zato imam i par stvari na engleskom tu u igru koje ljudi mogu razumjeti.

Kakav je odjek novog albuma?

BRANKO: Izašao je prije mjesec i pol. Jako dobre kritike sam dobio po cijeloj Europi: iz Holandije, Madžarske, Rusije, Njemačke, Austrije, dao sam neki intervju u Toronto, u Grčkoj se vrtilo. I u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni. I vrti se na nekim radio stanicama. Publiku zanima moja muzika… Kod mene nema neke nostalgije da bi mi dolazila dijaspora na koncerte ili slušala moju muziku. Publika vani za koju sviram, zanima moja muzika.



Evo, dakle "Danse De La Liberté" ("Ples slobode") objavljuje i Geenger Records…

BRANKO: S Geenger Records sam stupio preko Matka Jovanovića koji je s njima ranije radio. SuperPitch je izdavačka kuća u Parizu koja je objavila album, a Geenger je prva kuća koja me odlučila objaviti u ne znam koliko zadnjih, 10-15 godina, još od "Iznad krovova" koji izlazi u Hrvatskoj i sad ga malo distribuiraju po cijelom regionu. A i jedan belgijski radio je napravio sat vremena emisiju o meni. Možda je najbolje reći da je pariški Fip Radio (105.1 MHz) kojeg slušam, internetski poznat, oni imaju potpunu slobodu da puštaju što god hoće, oni su nacionalni radio, imaju budžet, ali imaju 7 različitih DJ-eva gdje možeš čuti neki punk, nakon toga neku klasiku, pa neki swing iz 1935., pa neku arapsku mjuzu za koju nemaš pojma otkud je, a onda tu i ja mogu uletjeti. Mislim da sam jednom čuo i Rundeka su pustili. Jednom su pustili Iggy Popa, a onda poslije toga mene, a nakon toga neka stvar iz Woody Allenovog filma, tamo se može čuti 'ludih' albuma iz cijelog svijeta, iz bilo koje kulture.

Muzičar u vrijeme korone…

BRANKO: Ne možeš obavljati nikakve koncerte. Blokirana je stvar po cijeloj Francuskoj i po cijeloj Europi se ne svira, to je jako teška situacija za sve muzičare, a ja sam u zadnjih godinu i pol odradio samo 4 koncerta što je najmanje u životu. Imam sreće što sam u Francuskoj gdje postoji nekakva naknada za slobodne umjetnike, pa imam tu neku bazu i ne moram se oko toga nervirati. 50% mog stvaralaštva je sam s gitarom doma, a sad je veći 100%, a iskomponirao sam i sljedeći album. Pokušao sam se izvući iz krize, radim na autorskom dijelu, snimam kod kuće, razvijam nove ideje i imam sreću da ne moram raditi ništa drugo…

Budućnost, smjernice novog albuma?

BRANKO: Od ovog lockdowna sam se ponovno zaljubio u električnu gitaru, no sljedećih godinu dana promoviram ovaj album…

Poruka za kraj…

BRANKO: Volio bih svirati na našim područjima, nisam ovdje svirao 20 godina niti tu u Hrvatskoj, niti u regionu, nije to neka poruka, to je više želja. A poruka je svim muzičarima da se drže i da proguramo ovaj period jer mora doći bolje vrijeme.

Branko, hvala ti najljepše za ovaj intervju i veliki pozdrav od ekipe Terapija.net

BRANKO: Hvala vama! (salutira).

horvi // 04/05/2021