Ova situacija u kojoj recenziram albume me dovodi u neugodnu situaciju, jer o onome o čemu bih pisao nemam puno toga za reći: evo grindcore grglj grglj, evo death metal grobarluk i slično bi bio sukus svake recenzije. U pisanju o noiseu vidim još manje smisla jer ga je jako teško objasniti, pogotovo nekom tko s tim žanrovima nije upoznat, te bi se sve recenzije svodile na spartanski kratke opise bez previše filozofiranja. Prisiljen eto, istraživati izvan onog što inače slušam, naletio sam na zanimljiv album njemačkog benda (Dolch), i njihov album "Feuer" koji je lani izišao za Van Records, label koji se može podičiti takvim imenima kao što su Chapel of Disease, Svartidaudi, Heretic i slično. Sami (Dolch) (hm, a nije li Dolch)?, op.Horvi) je dosada imao više izdanja, i njihov stil možemo nazvati ukusnom kombinacijom doom metala, pa na nekim momentima i ritual dark ambient atmosfere, clean ženskih vokala i atmosferičnog black metala. Bend sa svakim novim izdanjem unaprijeđuje ovaj stil i prošlogodišnji album "Feuer" nije iznimka. Odmah na početku primjetan je odmak u pravcu, pa usudio bih se reći shoegazea, i ženski vokal čiji bi se stil izvedbe sasvim solidno uklopio u taj žanr. Pjesma 'Burn' tako slušatelja uvodi u jedan jesenji, sjetni i melankolični ambijent, te je od početka jasno da ovdje black metal, čiji se tragovi doduše još uvijek naziru, neće igrati dominantnu ulogu i znate šta? U tome nema ništa loše. Lagani dijelovi sa feedbackom služe kao dobri momenti prije nego pjesma nastavi svojim tempom slow-paced doomgazea čiji me izričaj navodi da ih opišem kao spoj Tearwavea i Lethian Dreamsa, samo sa puno boljim vokalima. Druga stvar 'Halo, Afraid of the sun' počinje ambijentalnim introm koji se pretvara u grandiozniju varijantu nizozemskih The Gathering iz najboljih dana, pogotovo u vokalnoj izvedbi dok je atmosfera puno mračnija i svojstvenija nekim atmo doom metal bendovima. Da ovdje imamo posla ozbiljnim albumom pokazuje pjesma 'A Funeral Song' gdje se najviše dosad primjeti jedan atmo-black ugođaj, ali opet su tu vokali, koji pjesmi daju i jedan čudan, avangardni štih, što je super jer ne bi valjalo da su to samo shoegaze pjevušenja.
'A love song', četvrta po redu presijeca ovaj slijed u jednom ritual dark ambient / industrial stilu sa mantranim vokalima, uvodeći tako slušatelja u malo žešću 'Psalm 7', čiji atmo-black uspješno iskombiniran sa možda post rock utjecajem (?), ali i dalje miješajući stilove u jednu kompaktnu cjelinu koja ne odstupa i ne unosi nepotrebne novitete, samo da bi ih se uvelo, te cijela stvar zvuči ukusno izvedeno.



Sedma 'Mahnmal' je dosad najmračnija, sa najizraženijim black metal dijelovima koji bi, da su upareni sa mračnim klavijaturama komotno mogli naći svoje mjesto u bilo kojoj sympho-black pjesmi kasnih devedesetih, a sve uz lagane atmosferične dijelove koji su sušta suprotnost, klavijaturistički dijelovi black metal riffova, samo bez black metala. Jako mi je teško izdvojiti bilo koji moment jer ovaj album nema oscilacija, poprilično je konzistentan, dok uvođenje clean vokala onemogućuje bilo kakav kliše iz nekakvih post-metal ili post-rock bendova. Ti glazbeni utjecaji, mislim pritom na post-hardcore ili post-metal, najviše dolaze do izražaja u posljednjoj stvari 'Feuer', ali opet, ne mogu odnijeti stvar u nekom drugom pravcu jer vokali i opća atmosfera albuma bi izrazito patili da su se upustili na takvo šta.



Sa svakim novim momentom ovaj bend uvlači slušatelja u svoj neki imaginarni svijet glazbe koja tako fino balansira između atmo-dooma, post rocka, sa maleckim utjecajem atmo-blacka i ponekim ritual dark ambient uletom, isporučujući dosljedan i nimalo dosadan album idealan za jesenja popodneva. Preporuke za ljubitelje atmosferičnog metala sa naklonom ka shoegazeu kao i ljubiteljima laganijeg dooma, a pogotovo onima koji vole čuti nešto ipak unikatno, sa clean vokalima kao krunom kompletne slike melankolije u jarkoj boji opadajućeg lišća.

ocjena albuma [1-10]: 9

marko šiljeg // 21/10/2020