Gitarist i pjevač nekolicine montrealskih bendova (Wooden Stars, Bell Orchestre, Luyas, Underdogs...) povremeno se oglašava solo albumima rađenim u kolaboraciji s različitim glazbenicima, a ovo mu je u 7 godina peti rad. Ranija ostvarenja nisam čuo, kao niti te njegove bendove, no uopće me niti ne privlače da saznam s obzirom da nemam baš pretjerano visoko mišljenje o ovakvoj patetičnoj senti-menti indie hipster furki na nešto što ima natruhe indie-rock/americane.

Michael Feuerstack je prije svega vrlo dobar vokalist, one starije, iskusnije i naslušanije podsjetiti će na patetiku Donald Fagena (Steely Dan) i Robbie Robertsona (The Band), a glazbeno se nije odmaknuo od klasicizma pop-rocka s radiofriendly motivima i standardnim obrascima u kojima neprestano šara steel gitarom i uobičajenim provjerenim formatima još od prvih rock-blues klasika iz 60-ih. Prateću postavu mu čine Peter Xirogiannis (bas), Michael Beleya (bubnjevi, ne nije Mihael Bele iz Peach Pit, ha!) i Pietro Amato (klavijature, francuski rog) koji mu slijepo pružaju odušak letargičnosti pjesama s ne osobito zainteresiranim performansima. Još se najviše ističe klavijaturist lijenim harmonijama, a najjači fokus albuma ostvaren je u tek 2-3 pjesme: uvodnoj "Reciever" i finoj "Mother tongue" sa smješkom Prefab Sprout (i majstora stila Steely Dan), te daleko drugačijoj "The devil", najduljoj pjesmi od punih 5 i pol minuta koja šiba solidan brzi post-punk/ indie-rock protkan melodičnim Peter Hookovskim bas linijama i pozadinskim klavijaturama s vrlo malo gitarskog učešća (tek samo kao distorzirani solo). Stiče se dojam da Feuerstack baš i nije ljubitelj ovakvog stila jer neprestano korespondira s blagoglagoljivošću i pretjerano dosadnom finoćom govoreći čak i o drveću s groblja (laganica "Cemetary trees" s odličnim Gabrielovskim vokalom u završnom refrenu) kao idealnom temom za jedan običan obiteljski ručak.

Albumu nedostaje ekspresija i hrabrijih glazbenih figura, uvlači u letargiju i nezanimljivost sanjarenja bez ideala koprcajući se u samodopadnosti kantautorskog klišeja potkrijepljenog pratećim bendom koji je gotovo 'na gluho' odsvirao ovih 12 komada ne ispoljavajući gotovo nikakve bitnije važne emocije. Uzmi novine, čitaj ih za stolom, zaboravi na voljenu suprugu, djecu, pse, rodbinu i slušaj komercijalni radio. Tamo ovakvih pjesama ima u izobilju. Živio Boz Scaggs i James Taylor!

Naslovi: 1.Receiver, 2.I wanted more, 3.Lamplight, 4.We walk by, 5.Clackity clack, 6.The devil, 7.Cemetery trees, 8.Mother tongue, 9.Glacier love, 10.Talking blues, 11.Blue light, 12.Monrovia

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 16/04/2015