Noise rock supergrupa. Zvuči malo pretenciozno s obzirom na to da i bendovi čiji, što sadašnji što bivši članovi nisu dio mainstream kulture, ali za bilo koga tko je upoznat sa kretanjima od njujorškog No Wavea do noise rocka, sa svim onim što dođe između ta dva pojma; bi trebao biti upoznat sa imenima kao što su Swans, Cop Shoot Cop i Unsane. Postavu tako čine Chris Spencer na vokalu i gitari, Jim Coleman se pobrinuo za elektroniku, Chris Pravdica na basu, dok bubnjevima zapovijeda Phil Puleo. Prvi put sam čuo za ovo pred kraj prošle godine i željno iščekivao album koji je izišao za Ipecac recordings u ožujku ove godine. Kolege sa labela im uključuju Mr. Bungle kao i industrial velikana JG Thirlwella, formerly iz projekta Foetus. Laskavo društvo, laskave titule, sve oko ovog sastava jednostavno upućuje na nešto posebno. Kako sam ljubitelj Cop Shoot Copa, kao i bendova poput Unsane, The Jesus Lizard, Distorted Pony, a u zadnje vrijeme Swansa, pogotovo rane albume, ovaj mi album dođe k'o kec na desetku takoreći. Prva pjesma, 'November' uvelike podsjeća na kasni Cop Shoot Cop, s albuma 'Release' i neodoljivo kompozicijski u stilu pjesama poput 'Interference', 'Last legs' ili 'Turning inside out', svakako dobar nagovještaj onog što dolazi . Nepravilni ritmovi, hipnotično repetativna upotreba bas gitare, dok vokali dosta vuku na Todda Ashleya iz Cop Shoot Copa, mada to i nije toliko naglašeno jer takvih vokalnih izvedbi ima dosta u ovim žanrovima, a lirički je čovjek nenadmašan, pa ovu usporedbu i sam uzimam sa zrnom soli. Druga pjesma, 'E605', duboko je uronjena u bas dionice sa eksplozivnim chorusom, treća 'Protester' je više straightforward noise rock stvar, drži se zadane formule, ali ubacivanje klavijatura, koje kao da su izvučene iz nekog davnog zapisa grupe The Doors, sa bootlega od neke random probe - joj zasigurno daju dimenziju zbog koje i ona itekako ima dodanu vrijednost.



Izražajna 'Portrait' je uz kasniju 'Consequences' najpristupačnija pjesma na albumu, ali i ona ima svoje zasebne elemente koje neću kvariti nepotrebnim opisima već dopustiti slušatelju da uroni u ono što bih možda, negdje nekako mogao povući paralele sa zvukom kakav je primjerice Nick Cave imao na čuvenom 'Tender preyu'. Ne glazbeno, ne kompozicijski ali mi je dok sam ju slušao na pamet kao usporedba pala samo 'City of refuge' kao nekakav reprezentativan ogled homagea koji je rani Cave odavao americani.

Peta pjesma 'Respirator' vrišti na rani Cop Shoot Cop, iako je stilski uobličenija i zapravo vrlo pristupačna stvar. Pjesma 'Cause' je totalni raspad sistema, apokaliptična, grandiozna, malo i anarhična, ali predivna u svojoj jednostavnosti. Pjesmu 'Consequences' vjerojatno neću puno slušati, ona je kako bi se reklo 'najkomercijalnija' na albumu, dok nas nakon 42 sekudne drone intermezza pod imenom 'Relax' čekaju još dvije pjesme: 'Unstable', sa svojim prokleto dobrim homageom luđim stvarima kasnog Cop Shoot Copa, i završna 'This dead sea' koja efikasno završava ovaj album koji ne samo da je opravdao očekivanja, već predstavlja melem za nas kojima je tako nedostajao stil toliko puta u ovom tekstu imenovanog Cop Shoot Copa.

Ojena (1-10): 8,5

marko šiljeg // 30/09/2020