home > mjuzik > Beautiful Stories For Ugly Children

kontakt | search |

MUSHROOMHEAD: Beautiful Stories For Ugly Children (Megaforce Records, 2010)

Vjerojatno prvi nu-metal band koji je počeo nositi kostime, maske na licu i originalna imena zamijenio pseudonimima osnovan je daleke 1993. u Clevelandu (Ohio, USA) kao posve neobičan oktet sa dvije gitare, dva isturena frontmena, te po jednim basistom, bubnjarem, klavijaturistom i DJ-om zaduženim za samplove i elektroniku. Ovo 'vjerojatno' nije potpuno sigurno jer po nekim blogovima se mogu pronaći priče, da li rekla-kazala ili istinite, da su u to vrijeme na vrlo sličan štos funkcionirali još neki bandovi po američkom sjeveroistoku koji su otprilike s veoma bliskim načelima djelovali kao marginalne pojave u vrlo uskom underground krugu.

Dugo vremena su bivali kao obična lokalna atrakcija koja je miješala utjecaje Rage Against The Machine, hip-hopa, hard-rocka, natruha metala i electro-industriala, te su zbog svojeg neobičnog vizualnog imagea smatrani šarlatanskim autsajderima. Kada se koncem 90-ih svjetski proslavio Slipknot koji su im ustvari maznuli cijelu ideju imagea i imena pod pseudonimima, malo tko je tada znao odakle ova kreacija proizlazi. Mushroomhead su imali tada već doduše tri objavljena albuma "Mushroomhead" (1995), "Superbuick" (1996) i "M3" (1999) za vlastitu nezavisnu etiketu Filthy Hands (kasnije nazvanu Mushroom Co.), no kako svoj original nisu zaštitili nikakvim autorskim pravima, odustali su od bilo kakve tužbe glede ove drske krađe. Navodno čak nikad nisu niti imali nikakav konflikt sa Corey Taylorom, Jim Rootom i ekipom iz Slipknot, te su nakon smrti Paul Graya na njihovoj myspace stranici ostavili poruku 'r.i.p. (počivaj u miru) Paul Gray, ovo neprijateljstvo mora biti okončano - s ljubavlju i respektom prema svim momcima u Slipknot'. Ima još jedna priča koja kazuje da se Roadrunner Records ozbiljno zainteresirao za njih još prije nego li je Slipknot potpisao ugovor, ali Mushroomhead su odbili ugovor jer su znali da će rivalstvo doseći nesnošljive razmjere. Kada su 2001. objavili kompilacijski prikaz dotadašnje karijere pod naslovom "XX" (USA no.178, UK no.118) prvotno za Eclipse Records, a potom godinu kasnije i potpisali prvi ugovor za Universal Records, ponovno su remasterirali kompilaciju, te po prvi puta izašli na veliko tržište, u istom času se stvorilo pogrešno mišljenje da su samo besramne kopije Slipknot. To teško breme pratilo ih je gotovo cijelu prvu deceniju 21. stoljeća sve dok stvari konačno nisu došle na svoje mjesto. Zahvaljujući internetu objavljene su njihove stare fotografije s nastupa iz prve polovice 90-ih kada Slipknot još niti nije bio u planu (osnovani su 1995), a Taylor i Root su svirali u prvoj postavi Stone Sour po birtijama i prćvarnicama Iowe za wiskhey i narančin sok. Uz to je iskopan i raniji VHS video pod naslovom "Home Video" iz 1997. gdje se najbolje dokazala njihova autorska originalnost glede imagea. Nažalost, pravovaljane i provjerene informacije su stigle prekasno, Slipknot je već svojim imageom osigurao trajni trade-mark, a Mushroomheadima je samo preostalo da ostanu u debeloj sjeni svoje svjetski popularne imitacije postavši tako samo kultni band koji nije na vrijeme iskoristio vlastitu originalnost.
[  ]

Ipak, stvari su koliko-toliko zadovoljene četvrtim studijskim albumom "XIII" (2003) koji je dosegao USA no.40 i rasprodan u gotovo pola milijuna primjeraka. Između ostalog, sadržavao je obradu Sealovog hita "Crazy", te još dva singla "Kill tomorrow" i "Sun doesn't rise" koji ih je po prvi puta predstavio i u čuvenoj MTV emisiji "Headbangers Ball". Koncem 2005. potpisuju ugovor sa Megaforce Records nadajući se konačnom svjetskom uspjehu, no tada su krenule vrlo čudnovate mućke i muljaže povodom izlaska petog albuma "Savior Sorrow" objavljenom u jesen 2006. Billboard je prvotno objavio da je pozicija albuma no.45, te da podaci s kojima raspolaže govore o brojci od 12.000 prodanih albuma u prvom tjednu. Megaforce Records je pak tvrdio da ima provjerenu brojku od 25.000 što je po tadašnjim mjerilima trebalo zauzeti poziciju oko no.30 što je bandu trebalo osigurati nastupe na svim državnim top-ljestvicama i na svim radio programima. Na koncu su dužnosnici Billboarda revoltirani navodno netočnim tvrdnjama i optužbama Megaforce Records spustili album na no.50 samo da im pokažu tko je ovdje gazda. Kako god, Mushroomhead su unatoč svemu ponovili gotovo polamilijunski tiraž, a kruže i priče da im Billboard u inat nije dozvolio višlji plasman singla "Simple survival" od USA no.39. Navodno su svoje prste upleli i čelnici Roadrunner Records koji su tada imali nekoliko top-30 izdanja i pripremali teren za novi Slipknot album, a eventualni uspjeh Mushroomhead bi im samo predstavljao ozbiljnu konkurenciju... Osim ovih zaista nekorektnih zakulisnih igara, band je poznat i po nekolicini vrlo uspjelih obrada, poput primjerice "When doves cry" Princea, "Don't stop believin'" starih AOR zvijezda Journey i "Everybody wants to rule the world" Tears For Fears koju su posvetili upravo ovim muljažama na Billboardu.

I konačno, doguravši do šestog studijskog albuma objavljenog 28.IX 2010. ponovno za Megaforce, a snimljenog u kućnom Filthy Hands studiju, odlučili su ga nazvati po komičnoj knjizi s kojom su se kao tinejdžeri zabavljali koncem 80-ih godina. Djelo je napisao Dave Louapre i izašlo je u čak 30 različitih nastavaka od 1989. do 1992., a sadržava neobične priče, basne i metafore o životinjama, post-Reaganovskoj eri, te uvrnutim komedijama na račun medija, filmskih zvijezda, te različitih estradnih ličnosti koje su prikazane kao klaunovi, insekti, životinje, novorođenčad u pelenama, padobranci sa balonima i mahom čudnoglava ljudska bića s neobičnim karakteristikama. U principu, tek sada je posve postalo jasno odakle su Mushroomhead crpili svoje kreativno nadahnuće za bizaran vizuelni identitet... Shodno tome, njihove teme na ovome albumu su orijentirane na humoreske koje reflektiraju ljudsku narav u različitim situacijama, te su doslovce bačene 'licem u lice' sa slušateljem kao da mu žele glavom zakucati o pod.

Od originalne postave iz 1993. danas su jedino ostali frontmen Jeffrey Hatrix (pseudonim Jeffrey Nothing), klavijaturist Tom Schmitz (iliti Schmotz) i bubnjar Steve Felton - Skinny. Ostatak ekipe čine Waylon Reavis - Waylon (drugi vokal), Dave Felton - Gravy (gitara), Jack Kilcoyne - Pig Benis (bas), Daniel Fox - Lil' Dan (elektronski bubnjevi, udaraljke) i DJ Rick Thomas - St1tich. Svi su oni pristigli u postavu u različitim intervalima i praktički su u jezgri banda zajedno već desetak godina osim Lil' Dana koji je došao prvo za potrebe turneje 2006., a onda postao punopravnim članom od 2009.

Premda već dulje vrijeme imaju samo jednog gitaristu (posljednji 'drugi' bio je Marko Vukčević - Bronson koji ih je napustio 2006.), svoj zvuk i dalje su zadržali u okvirima stanovitog hard-rocka transparentno povezanog s nekoliko žanrova, a na ovom albumu se osjetno udaljuju od žestokog i nabrušenog heavyija i nu-metala ka daleko umjerenijim, pa i laganijim stilizacijama poput mekšeg industriala i dooma. Osnovna karakteristika čitave svirke, kao i kompozicija je da su poredane po nekakvom obrnutom redosljedu - prve su daleko najžešće, ali i strukturno najtankije, a kako se skladbe odmiču, sve su bolje i bolje. Već sam uvod sa "Come on", žestokim nu-metal komadom u kojem je glavni refren 'da li se želiš stvarno samnom zajebavati večeras?' izabran je za pilot-singl, ali osim zgodnog štosa za otvaranje koncerata daleko je najslabiji komad na cijelom albumu. Naredna "Information" podsjetiti će na neke sretnije dane Limp Bizkit sa vokalnim repanjem, a blagi kreativni pomak osjetan je u fino posloženim synth linijama. Od metalnih komada tu su parodijom prošarane "Slaughterhouse road" koja vuče na industrial-metal, zatim "Harvest the garden" s obiljem loop tehnike, vodenog bubnja i tribalnim ritmom, te "Darker days". Tek samo jedna skladba koja miriše na hardcore - "Burn the bridge", otprilike zaokružuje onaj metalni dio albuma, dok su ostale pjesme daleko kompaktnije i što je pomalo zbunjujuće, premda uvelike asociraju na neke prohujale glazbene tokove, daleko su kreativnije, te predstavljaju onaj kompleksniji i puno bogatiji dio albuma. Prva od njih je "I'll be here" gdje se hvataju u koštac sa klasičnom Faith No More ostavštinom; vokali uvelike funkcioniraju poput Mike Pattona, gitara je fino razlivena u stanoviti doom, a tu su i harme klavijatura, kao i sasvim solidan klavirski intermezzo u nešto kompleksnijem aranžmanu koji je obogaćen sa dječjim spoken-word citatima. Jedan od najboljih, a i najorginalnijih komada je "Holes in the void" na kome gostuje kao prateći vokal Joe Altier (ex-Brand New Sin). U čudnovatom tango ritmu s neo-folk/industrial elementima i vodećom linijom klavira, Mushroomhead gotovo izlaze iz okvira metal zvuka i pokazuju da imaju talent i za stvaranje velebne, pomalo minimalističko - progressive himne. Elementi dooma vidljivi su u "The harm you do", laganoj blueserskoj kompoziciji koja je prošarana psihodeličnim laid-backovima klavijatura, orkestriranim zahvatima i razlivenim gitarama koje su obogaćene i sitnim solo intervencijama, a pravog klasičnog dooma se prihvaćaju u "Your demise" gdje je još uočljiviji blueserski hard-rock pristup gitariste Gravyija koji je ovdje napravio svoj 'tour de force' albuma. Uz spomenutu "Holes in the void", najkompleksniji broj je lagana "The feel", također u stanovitom doom tempu gdje su prisutne i eksperimentalizacije poput onih kakve su upriličili na prethodnom albumu "Savior Sorrow", posebice u pjesmi "Cut me". Posljednja "Do I know you?" je posve lagana odjava sa klavirskim minimalizmom i tribalnim taktovima koji po ničemu ne sugeriraju da je prethodni dio materijala stvorio nu-metal band. Prije bi se moglo naslutiti da je u igri neki neo-folk/industrial ili gothic-ambiental izvođač poput Current 93, Swansa ili Nick Cavea.

Sa 12 uglavnom vrlo različitih pjesama u kojima se provlači nekoliko stilova, Mushroomhead su podarili iznenađujuću kolekciju bez izrazito brutalnih, tamnih i jezivih opservacija kakve su uobičavali na ranijim radovima. I premda nisu uspjeli isplivati u gornji dom američke nu-metal scene, te su vrlo dugo smatrani nakaradnim izdankom Slipknot, ovim albumom su pokazali da mogu homogeno iskoraknuti iz žanra koji je već pomalo došao do zasićenja. Ovdje su dosegli jedan friškiji stadij glazbenog razvoja ukazavši da im se naredni potezi mogu razapeti na nekoliko frontova. Ovo je možda prelazak na neki drugačiji zvuk i stil.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 11/01/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Upstarts and Heretics

THE MISTAKES: Upstarts and Heretics (2019)

| 15/01/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Do neboto zamok

PMG KOLEKTIV: Do neboto zamok (2019)

| 14/01/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Ästräl Säbbäth

VERDUN: Ästräl Säbbäth (2019)

| 02/01/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Neizdadeni: mladost i odbrana

PIKOLOMINI: Neizdadeni: mladost i odbrana (2019)

| 30/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Plafon / Bronca / Euforija

KANDŽIJA / LES / BUČ KESIDI: Plafon / Bronca / Euforija (2019)

| 27/12/2019 | pedja |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*