home > mjuzik > The Righteous & The Butterfly

kontakt | search |

MUSHROOMHEAD: The Righteous & The Butterfly (Filthy Hands/ Megaforce Records, 2014)

Gljivoglavi već po četvrti puta zaredom isporučuju pravilno uštelane albume od po svake 3-4 godine, a kako se moglo pretpostaviti od prethodnog "Beautiful Stories For Ugly Children" (2010) da će se pozabaviti nekim zvučnim inovacijama ponovno su iznenadili vrativši se u neko ranije razdoblje karijere prije 21. stoljeća kada su bili posve nepoznat bend.

Jedan od glavnih razloga je konceptualna narav albuma koji je posvećen njihovim prerano preminulim prijateljima - originalnom gitaristu John 'JJ Righteous' Sekuli koji je radio i kao fotograf (preminuo 2010), te suprugi bubnjara Steve Feltona - Skinnyija, Vanessi Solowlow (umrla 2013). Također su napravili i promijene u postavi. Otišao je basist Pig Benis i gitarist Gravy, a novaci u postavi su Dr.F (bas), Church (gitara) i Roberto Diablo (udaraljke), te se nakon 11 godina pauze ponovno vratio vokalist Jason 'J Mann' Popson koji je s njima snimio po mnogima ponajbolji album "XIII" (2003).
[ MUSHROOMHEAD ]

MUSHROOMHEAD

Danas Mushroomhead uz Popsona imaju čak 3 vodeća vokalista (Jefrey Hatrix i Wylon Reavis) koji se svi izmijenjuju na growlovima, clean vokalima i repanjima da je uopće teško razabrati tko se nalazi u kojoj dionici. S obzirom na samu narav koncepta, ovo je prvi album gdje je lirika veoma skulirana i emotivna unakrsno isprepličući priče o dvoje pokojnih prijatelja. JJ Righteousa su prikazali kao oštrog i britkog momka spremnog za svađe i drskosti kome je jezik često izlanuo neku nepodopštinu prije nego što li je razmislio, a Vanessu kao nježnu i senzualnu osobu bez taštine i prgave naravi. Stoga je album miš-maš ispleten od grubljih i finijih kompozicija koje su po običaju pune raznolikosti i krajnih žanrovskih kontradiktornosti, abrazivnih riffova, pumpajućih ritmova, background eksperimenata, psihodeličnih i atmosferičnih detalja, dinamičkih promijena i nekih vrlo komercijalno postavljenih aranžmana.

Otvara ga industrial-metal brzanac "Our apologies" kojim se ispričavaju za sve propuste i nepromišljenosti svojim frendovima, a nastavljaju s "How many times", sasvim neočekivanom psihodeličnom baladom na tragovima Faith No More iz epohe "The Real Thing"/ "Angel Dust" albuma. Groove-thrash fraza hvataju se u "Devil will be damned" raspredajući fikcijsku priču o zagrobnom životu pokojnika na onome svijetu skrečući i u kompleksnije glazbene teritorije, a hvala Bogu, svirački su dovoljno jaki jer ih sada ima čak devetorica u postavi.



Prvi singl "Qwerty" svojim uvodnikom neopisivo asocira na neku bizarnost The Residends svojim humpa-cumpa ritmom, no stvari se vraćaju u normalni slijed elementima nu-metala i funk basova. A dalje uglavnom stacioniraju pjesmu po pjesmu, redajući po jednu za JJ Righteousa i po jednu za Vanessu. Tako nije teško pogoditi da su vrlo fine laganice "Portraits of the people" s rap vokalima namijenjene njemu, a recimo "Childlike" i "For your pleasure" njoj. Čak su sve prošarane piano melodijama, otpjevane većinom clean vokalima i zauzimaju posebno sentimentalno mjesto u njihovoj diskografiji kao da će se toliko iskreno ogoliti i skinuti maske s lica. Od žestokih komada s hardcore nabojima nailazi se na "This cold reign", veoma melodičnu "Son of seven" s natruhama djenta, "Out of my mind" po šablonu NWOTBHM, a još jedno od velikih iznenađenja pristiže u "We are the truth", vrlo finom rap-metal plesnjaku, naravno u njihovom fahu gdje im gostuje senzibilna pjevačica Jackie Laponza dajući sasvim poseban pop šmek.



Ipak, najveće iznenađenje je završna obrada Adele "Rumor has it", pjesme koja sama po sebi apsolutno po ničemu nema niti najmanje predispozicije da bi ikad mogla biti odsvirana u metal varijanti. Podsjetimo, gljivoglavi su često znali obrađivati pop hitove Princea, Seala, Journey, Tears For Fears, a ovaj puta je na red došla najveća pop zvijezda današnjice. I daleko od toga da su je unakazili ili izmasakrirali, naprotiv, napravili su jednu od najuspjelijih obrada u zadnjih nekoliko godina, a brat-bratu, ovo su trebali plasirati kao hit-singl. Pjesmi su dali strahoviti šmek s puno sampliranih i sintetičkih orkestracija, odmjerenih vokalnih dionica, ma sve u skladu umjerenog i pronicljivo postavljenog stila po kome su poznati. Pravi pravcati hit koji to tek treba postati!

I bez obzira na ovu obradu Adele koja se netom nakon objavljivanja albuma još nije otkrila, gljivoglavi su po prvi puta u karijeri došli na zaslužene pozicije dosegavši USA no.20 što im je pripadalo još prije pojave njihovih drskih imitatora Slipknot, tamo koncem 90-ih. Napravili su žanrovski koktel ukusnih pjesama u kojima i dalje furaju svoju neobično bizarnu ideologiju pod maskama, ali ama baš svaka pjesma im stoji na mjestu, koncept albuma je veličanstven i striktno pozicioniran na memoare o pokojnim prijateljima, te mada je glazbeno djelomice povratak na ono što su nekad bili, nisu pogriješili u niti jednom detalju. Nastavljaju svoj niz sjajnih radova, a s ovime će ih valjda ukapirati i oni koji do sada znaju samo Korn, Limp Bizkit, Linkin Park i Slipknot.

Naslovi: 1.Our apologies, 2.How many times, 3.Devils will be damned, 4.Qwerty, 5.Portraits of the people, 6.Childlike, 7.This cold reign, 8.We are the truth, 9.Son of seven, 10.For your pleasure, 11.Worlds collide, 12.Graveyard du jour, 13.Out of my mind, 14.Rumor has it (Adele cover)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 25/06/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Hindsight

EMMURE: Hindsight (2020)

| 30/06/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Tied To Our Screens

.UPSET: Tied To Our Screens (2020)

| 29/06/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Angel's Breath

ANGEL'S BREATH: Angel's Breath (2020)

| 24/06/2020 | pedja |

>> opširnije


cover: A Wanderful Life

MUSHROOMHEAD: A Wanderful Life (2020)

| 22/06/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: The Last Grinjober

BOLESNO GRINJE: The Last Grinjober (2020)

| 21/06/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*