Na ovim stranicama se već poprilično dugo nismo bavili ovim znamenitim metalcoreašima iz Pennsylvanie, još tamo od prigodnog božićnog "Presents: Sleddin' Hill, A Holiday Album" iz 2012. koji baš i nije odjeknuo s dobrodošlicom njihovih fanova (USA no.147), ali su potom imali dva izuzetna klimaksa. Albumi "Rescue & Restore" (2013) i "Found in Far Away Places" (2015) dosegnuli su čak USA no.9, te osvojili gotovo sve no.1 u christian, metal, hard-rock, rock i indie kategorijama, prešli s etikete Solid State u Fearless, osmi album "Phantom Anthem" (2017., USA no.19) su prodali u 20.000 primjeraka što im je ponosita cifra i već jako dugo ne znaju za neke unutarnje poteškoće funkcionirajući kao besprijekoran bend. Međutim od tog komercijalnog vrhunca koji, razumijemo se, nije za mene bio njihov kreativni vrh, bio je mnogo ranije, su nadebelo upali u samoreciklažu prepustivši se oportunizmu dobitne formule koju nakon tog čuvenog "Rescue & Restore" ponavljaju ili točnije, barem pokušavaju ponoviti bez nekih konkretnijih karakteristika kojima bi osvježili generalni stil. Upavši u kolotečinu predvidljivosti poput mnogih izvođača što su konačno okusili slast istinske slave, dobila se kombinacija zbirnih problema. Oni gorljivi fanovi koji potenciraju uspjeh dobrohotno će ga prihvatiti ne smatrajući osnovnu gravitaciju problematičnom, a to je prije svega duljina od 50 minuta prelijevajući se iz pjesme u pjesmu po linearnoj osnovi repetirajući praktički jednu te istu ideju s otprilike vrlo sličnim lirskim sadržajima. Dok su im albumi iz prve, te nekoliko s početka druge dekade 21. stoljeća nosili zapanjujući napredak raznolikosti s postavljanjem novih standarda održavajući i sasvim pristojan komercijalan učinak, došli su do generički relativnog modusa s kojim mogu održavati dosljednost, ali daleko je to od one izvrsnosti po kojima su ustvari i znameniti jer ovdje ne postižu čak niti srednje kreativne domete upravo zbog nijansiranja ispranih formata i izraza s jasnim ciljem da zadrže postojeću audijenciju. I to je osnovni problem štancanja ovakvih jednih te istih kalupa koji se najbolje osjete u temama "Tiest that bind", "Lighthouse" i najduljoj "Three fountains" (s laganim uvodom) od čak 6 i pol minuta gdje ekipa pokušava sažeti 'best of' s promišljenim odlomcima pecajući publiku na kompleksnim gradacijama.



Okey, "Guardian", kad ne bi bilo daleko znamenitijih radova u njihovom opusu bio sasvim solidan album, no upravo ga ta vitalna prošlost sažima u prosječnost: basovi Dustin Davidsona su većinom nečujno komprimirani iza slabašnih melodija s velikim pomanjkanjem lirskih motiva i samopouzdanja. Tri glavne pjesme izabrane za singlove - "Defender", "Bones" i "Paramount" ne uspjevaju stvoriti upečatljivost u čemu kumuju i neshvatljivo loši odabiri oštrih vokala frontmena Jake Luhrsa koji je ranije znao imati itekakvih amplituda, pa i sama energija što se neprestano giba od brzog, ultrabrzog hardcorea do sasvim laganih dionica, opet preferirajući kompleksnost generalnog sazrijevanja (kao da odavno nisu sazrijeli) u ishitrenu hitoidnost s lako zaboravljivim stihovima. Ajde, ona rana faza kada su protežirali christian ideje nadahnute Amišima danas su ponešto preobražene pritiskivanju jednostavnijih, humanističkijih ideja da svi trebamo biti 'jedni za druge' u najmračnijim i najdiskutabilnijim trenucima 'dogovorili smo se s vragom prerušenim u pomoć.../ dogovorili smo se s vragom da treba vjerovati sebi' je vrlo dobra poruka, ali i rijetka. 'Gitare JB Brubakera i Brenta Ramblera su na nekim mjestima kvalitetno odrađene do mathcore finesa uz konstantna pulsiranja napregnute dramatike pjesme "Empty heaven", ali teško da ovakva iznuđena katarza ima blagotvoran učinak premda se August Burns Red-u mora priznati da su ostali u prepoznatljivim gabaritima što posebice važi za ponajbolji, najkraći komad "Bloodletter" čiji tempo uobičajeno varira. To je trebao biti glavni ili barem drugi singl. Jer oni su uvijek palili sjajnim inovacijama na relaciji metala, punka i hardcorea.



Vrhunski izvedeno jest, bubnjar Matt Greiner je po običaju odigrao krucijalnu ulogu, ali nepotrebnih klišeja čitav album ima kao u The Rolling Stonesima, AC/DC, Ramonesima, Linkin Parku, Parnom Valjaku, Hladnom Pivu i gomili popularnih bendova. I prije nego što se ide slušati, zna se šta slijedi. Jake i ekipa trebaju definitivan remont. Uzmimo da im je ovo ovakav zadnji album jer nakon Covid-19 jedno vrijeme više neće biti koncerata s mahnitom, nego razrijeđenom publikom odvojenom po barem metar i pola čovjek od čovjeka. I to bih baš volio vidjeti, recimo ovakav žestoki metalcore s ovim 'pop' materijalom u zagrebačkoj Močvari ili Tvornici za 100 ljudi točno označenih na kvadrat, a ulaznice enormno skupe, 300 eura kako bi se pokrio trošak. Pa da vidimo... Hm, August Burns Red se nisu zajebali. Napravili su album baš upravo za prave fanove koji će im na predstojećoj turneji dati sve samo da ih ponovno vide. Samo je problem što nikad nisu nastupali na ovim balkanskim područjima gdje su prije Covid-19 mogli imati jako veliku posjetu koja je u principu, za njih bila i nezadovoljavajuća. Šta bi im falilo da su na prošlim europskim turnejama svirali u Zagrebu za 500-600 ljudi? U nekim prigodama su mogli imati i po nekoliko tisuća. Ah, samo nisu bili prisutni kad se odvijao InMusic s metal stageom mada su tada imali najbolje albume...

Naslovi: 1.The narrative, 2.Bones, 3.Paramount, 4.Defender, 5.Lighthouse, 6.Dismembered memory, 7.Ties that bind, 8.Bloodletter, 9.Extinct by instinct, 10.Empty heaven, 11.Three fountains

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 24/05/2020